ANNALE 2013


Sarajevo, 20.12.2013. godine

19. Likovno Annale ULU HKD Napredak

U petak, 20. prosinca s početkom u 19 sati u Maloj galeriji crkve Sv. Ante na Bistriku je upriličeno otvorenje kolektivne izložbe Annale članova Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva Napredak (ULU HKD Napredak).

Kako navodi Alma Mešić, kustosica izložbe, ono što krasi ovu postavku jeste različitost:

“Raznolikost opusa i umjetnička svestranost članova ove Udruge, njihov eklekticizam i želja da vlastito promišljanje i spoznaju artikulišu u estetskoj formi, te kao takvu ponude posjetiteljima, uvjetovala je postavku nešto više od četrdeset djela, od čega trideset i sedam slikarskih artefakata koji svjedoče o umjetničkoj kvaliteti članova i članica koji uzimaju boju kao primat, te četiri skulpture koje, kroz vlastiti medij, jednako vizuelno opipljivo veličaju umjetnost podražavajući raznolike estetske forme.”

Na izložbi su predstavljena slikarska djela Adele Ambrožić Bodulović, Božidara Bobana Ambrožića, Karoline Atagić, Ileane Bandur, Ljubinke Bilić, Božidarke Šćerbe Haupt, Brata Bariše Brajnovića, Vjekoslave Čondrić, Sekule Dugandžića, Nihade Galijašević, Snježane Kostić, Slavka Maksimovića, Ante Martinović, Mikice Mesihović, Mire Mladenović, Ivane Ribić, Miroslave Mime Kaurin, Nade Malta, Saide Milošević, Hibe Mustafić, Amire Nuhić, Natalie Andreeve Salihović, Ilonke Terzić, Hajrije Šorn, Nine Edine Vlasić, Fazilete Zeneli, Josipe Bukša, te skulpture Stijepe Gavrića, Snježane Idrizović, Romana Sulejmanpašića i Marka Gida.

Izložba će biti otvorena deset dana.

Izložene radove možete pogledati na našoj Facebook stranici.



ANNALE 2013

Uvodni tekst:


19. likovno annale ULU HKD Napredak

Na bijelim zidovima nimalo skromne Male galerije crkve sv. Ante na Bistriku a povodom božićnih blagdana, postavljena je kolektivna izložba Likovno Annale članova Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva Napredak (ULU HKD Napredak) po devetnaesti put. Raznolikost opusa i umjetnička svestranost članova ove Udruge, njihov eklekticizam i želja da vlastito promišljanje i spoznaju artikulišu u estetskoj formi, te kao takvu ponude posjetiteljima, uvjetovala je postavku nešto više od četrdeset djela, od čega trideset i sedam slikarskih artefakata koji svjedoče o umjetničkoj kvaliteti članova i članica koji uzimaju boju kao primat artikulacije vlastitih unutarnjih promišljanja, te četiri skulpture koje, kroz vlastiti medij,  jednako vizuelno opipljivo veličaju umjetnost podražavajući raznolike estetske forme.

Na izložbi koja je otvorena 20. decembra 2013. godine i traje do 30. decembra, predstavljena su slikarska djela Adele Ambrožić Bodulović, Božidara Bobana Ambrožića, Karoline Atagić, Ileane Bandur, Ljubinke Bilić, Božidarke Šćerbe Haupt, Brata Bariše Brajnovića, Vjekoslave Čondrić, Sekule Dugandžića, Nihade Galijašević, Snježane Kostić, Slavka Maksimovića, Ante Martinović, Mikice Mesihović, Mire Mladenović, Ivane Ribičić, Miroslave Mime Kaurin, Nade Matla, Saide Milošević, Hibe Mustafić, Amire Nuhić, Natalie Andreeve Salihović, Ilonke Terzić, Hajrije Šorn, Nine Edine Vlašić, Fazilete Zeneli, Josipe Bukša, te skulpture Stijepe Gavrića, Snježane Idrizović, Romana Sulejmanpašića i Marka Gida.

Ono što krasi jednu ovakvo odabranu umjetničku postavku jeste i činjenica da na njoj izlažu kako akademski slikari i kipari, tako i oni koji su svoju želju za iskonskim izvorima umjetnosti pronalazili u sebi samima bez studija koji bi ih usmjeravao, ali isto tako nastupajući jednako samouvjereno i kvalitetno kao i oni koji su se studijem i kasnijim djelovanjem usavršili. Sve ovo uzrokuje raznolikosti misli i težnji okupljenim u blještavoj blagdanom opijenoj Maloj galeriji, ali i različitost estetskih formi koje su se iskazale u brojnim umjetničkim medijima i tehnikama -  poput ulja na platnu, tuša, akvarela, potom skulpture u kamenu, od kamena, u mramoru, te kao takve bivale oslikane odnosno prezentirane kroz različite motive i teme. Eklekticizam stilova i neostilova i ustrajnost, želja za prezentiranjem no i prodiranjem duboko u ljudski um i osjećaje, dovode do gradacija predstavljenih tema - od historijskih i sakralnih motiva, preko prikaza mrtve prirode, pejzaža, gradskih i prigradskih veduta, ka portretima i intimnim promišljanjima o svijetu oko i u nama samima. Fragmentiranost djela koja nastaje bilo odabirom tehnike bilo kontrastima svjetla i sjene, gdje svjetlost istovremeno reflektira i upija, s jedne strane, sukobljava se sa jedinstvom vizuelne slike s druge a koje je postignuto pažljivim rasporedom elemenata u kompoziciji, davajući jednoj ovakvoj izložbi pečat konstantne raznolikosti i različitosti. Međutim, precizno selektovana izložba uslovljava da se i među djelima ipak uočavaju zajednički elementi – ili u načinu realiziranja umjetničke zamisli, oblikovanja forme, potezima kista, tretiranju slikarske plohe, ili jednostavno odabranim motivima kao centralnim poetičkim elementima.

Tako Adela Ambrožić Bodulović na svojoj kompoziciji „Sjećanje na baku i Bjelave“ gotovo lirski, nježno, do u detalje razrađuje jednu intimnu priliku, doživljaj upotpunjen sa jasno izraženim elementima lokalne ornamentike, poput jednog prozora ka novom svijetu, svijetu njene (djetinje) sreće. Na sličan način, ali sa posve drugim motivom, u jednoj kombiniranoj tehnici, gdje crtež uzima primat u odnosu na boje i kolorit, Sekula Dugundžić precizno rješava pitanje perspektive, te u dimenzijama kao u muralima slikara s početka dvadesetog stoljeća, nudi historijski spjev o kraljici Katarini. Nasuprot ovoj iz vremena otrgnutoj statičnoj sceni, Ilonka Terzić sa svojim grubim, gotovo pastelnim namazima kista i jakim koloritom priziva kretnju u „Talasima“ gdje voda razbija vizuelno jedinstvo djela što podsjeća na uskovitlane valerske predjele u ciklusu pejzaža Atagić Karoline. Osviješten i ujedno sretno zaprepašćen svestranošću Katarinih poteza kistom, recipijent se kreće ka novim izazovima. Tako u djelima Nihade Galijašević i Hibe Mustafić koje se, na individualne načine, no gotovo slično poigravaju sa gradskim vedutama (slikajući svjetlost rastopljenu na fasadnim oblicima bosanskih kuća, poput Nihadinih ciklusa, svjetlost raspršenu na mostovima, jak kolorit u sjenama rijeke koje oslikavaju predjele kod Hibe Mustafić), vidi dinamizam života, životne odluke i prilike. Za razliku od dinamičnog protoka misli u potezima kista kod Hibe, Božidar Boban Ambrožić i Natalia Andreeva Salihović se u svojim prikazima odlučuju za mir i sklad. Preciznost i mirnoća poteza kod Božidara kao da upotpunjuje Nataliin prikaz rijeke u jednoj ostavštini (neo)impresionističkih manira, gdje se Natalia precizno služi kardiranjem i sfumatom kako bi pojačala doživljaj. Naš recipijent ove kolektivne izložbe je sada već pripremljen za estetsku kontemplaciju, raznovrsnost oblika, kolorita i namaza. Tako ga više ne iznenađuju nego iznova oduševljavaju fasadni fragmenti Nine Edine Vlašić iz ciklusa „Vrbnik“ i ta svjetlost što se kupa po prozorima, kao istrgnut komad orijentalnog diptiha koji odiše vedrinom i blagošću, poput Počitelja kojeg oslikava Nuhić Amira, sa obilježjima srednjovjekovne arhitekture sazidane kamenom i prostranih krajolika, ali kamenom koji, u Amirinom slučaju, ne konotira težinu, sumornost, već priziva vedrinu i lepršavost. Da ni sumrak, sva ta svjetlost što uskoro treba da se sabere i iznjedri iz predjela nije teška pokazuje Josipa Bukša u kombiniranoj tehnici na slici „Zvono u sumrak“, kao i djelo „Bez naziva“ Ileane Bandur, gdje hladni tonovi modre i plave boje, premda vješto postavljeni u prvi plan ipak ne mogu nadjačati svjetlost što se iznova rađa, jer ta svjetlost jeste i ona koja stvara oblike, nijanse, boje i predmete. Tople i blage boje jeseni ili predjeli zimske idile istančanim potezima kista Mire Mladenović govore o prolaznosti ali i obnovi, konstantnom traganju i procesualnosti svega pa i čovjekove duše. Tako i Snježana Kostić u crnobijelim vrtlozima misli iznova otkriva kako se i bez kolorita, u kontrastnim odnosima crnog i bijelog, odnosno svijetlog i tamnog može kreirati jedno vizuelno jedinstvo, prizivati ružičasti odsjaj i uzvišeno. Čak i prikazi mrtve prirode u kombinaciji toplih i hladnih tonova Mikice Mesihović na slici „Jesen stiže, dunjo moja“ ukazuju na vječno ciklično kretanje prirode, ponovno umiranje i obnavljanje, bez straha od prolaznosti, samo sa željom za spoznajama. I pejzaži Saide Milošević rađeni u maniru realizma, jednako kao i prikazi šumskog puta Hajrije Šorn, gdje topli kontrast tonova razbija svjetlost svojim prodiranjem kroz drveće, ukazuju na konstantnu vezu prirode i čovjeka. Kako se i po svjetovnim i sakralnim tumačenjima priroda regeneriše, tako se i duša čovjekova obnavlja posmatrajući prirodu. Priroda je katkad poput čovjekovog duha, nemirna i tragalačka, kao na slici Vjekoslave Čondrić, gdje se više ne mogu jasno raspoznati granice prirode i onog što je čovjek stvorio, već se može samo predvidjeti njihovo stapanje u jedno koje je, na konkretnom djelu, postignuto nesvakidašnjim namazima boje na platnu. Da samo jedan motiv ili element može i treba biti tema jednog slikarskog djela i promišljanja, svjedoči „Stara smokva“ Fazilete Zeneli gdje se slikarica vješto poigrava sjenama smokve i njenim različitim oblicima koji padaju na obližnji zid, potom „Buket“ Božidarke Šćerbe Haupt, kompozicija u specifičnom koloritu i grubim namazima koja čini da djelo kao da iskače sa platna, izranja iz okvira i ulazi u svijet posmatrača, te fragmenti suncokreta kao fragmenti ljudskog postojanja iz ciklusa „Suncokreti“ sa slike Ljubinke Bilić. „Izvan vremena“ Nade Matle je, s druge strane po planovima razrađen prikaz različitih motiva koji se daju posmatrati i odvojeno, svaki element zasebno, ali i zajedno čineći jednu vizuelno stabilnu kompoziciju koja iznova priziva mir i sklad. Nasuprot jedinstva, Martinović Anto u „Koroni“ gotovo neokubistički razlaže i fragmentira kompoziciju, da bi je vješto, valerskim elementima upotpunio u cjelinu donoseći prikaz jedne figure koja u recipijentu budi znatiželju, jednako kao što „Portret“ Miroslave Mime Kaurin bez izraženih crtačkih elemenata – linija, kakvi se sreću u portretima uglavnom, tek kontrastima i pažljivim odabirom boja ostavlja recipijenta u dilemu – ko je dotična osoba, zašto je zagonetno nasmijana, šta predstavlja i koga čeka? Da je li to umjetnica, njena umjetnost, šta je zajedničko svima nama u svjetovnom? Kroz tajanstvenost naslikane figure, u kombiniranoj tehnici, predstavlja se i Ivana Ribičić. U smjelom koloritu sa mnoštvom valerskih elemenata, Ivanina figura izranja iz nekog čudnovatog svijeta. Omađijani recipijent pogledom posredstvom različitih likovnih formi, boja i oblika završava na djelu „Božić“ Brata Bariše Brajnovića, sa svetim prikazom blagdana u maniru crteža koji su se izrađivali u davno doba gotičkih vitraža, te postaje svjestan važnosti i bitnosti same umjetnosti.

U kombiniranoj tehnici, djelo „Leptiri“ Slavka Maksimovića, prezentira onu fragmentiranost koja iz jednog sveobuhvatnog nereda stvara red i sklad, kao ustaljenu estetsku formu, jedan eksperiment u tehnici kojim Slavko pokazuje ne samo razvoj vlastite umjetničke spoznaje nego i umijeće raspodjele elemenata u prostoru. A o prostoru, njegovom suodnosu sa tijelom recipijenta najbolje pričaju izložene skulpture – Roman Sulejmanpašić u svojoj figuri manifestira pokret, tijelo oslobođeno vlastitih granica, jednu ekstazu, te se uspješno, kao mladi skulptor, oslobađa klasičnosti i statičnosti skulpturalne forme. Iskorak dalje od klasičnih tumačenja u skulpturi i akademizma još jače i intenzivnije radi Snježana Idrizović u skulpturi „Kompozicije“. Premda vezana za mjesto na kojem i za koje je predviđena, nastala iz komadića kamena, ova kompozicija predstavlja oslobađanje (od) postamenta i na prvi pogled bi se dalo zaključiti da izbor materijala i tehnike zapravo pokazuje razilaženje od osnovnog zajedništva kolektivne izložbe, ali jednako kao što su se relikvije nosile s mjesta na mjesto i pri tome svemu nisu gubile svoj značaj i vrijednost, tako i Snježanina skulptura pronalazi svoje mjesto u suodnosu sa prostorom i drugim postavljenim djelima. S druge strane, u intimnoj molitvi istoimene skulpture pruženih ruku ka Nebu i nebeskome, sa postamentom, simetrična, klesana u bijelom kamenu postavljena je skulptura Stijepe Gavrića koja ne ovisi o prostoru. Ona stremi ka gore, opominje i podsjeća jednako kao što „Obitelj“ Gide Marka, u mramoru, istovremeno skulpturalno i reljefno tretirana kompozicija, objašnjava i svjetovno i sakralno u obitelji i njenoj važnosti za čovjeka postavljajući no i davajući odgovore na pitanja o  bitku i ljudskoj prolaznosti – tu smo da artikulišemo spoznaje, manifestiramo oblike i veličamo boje.

I tako je naš recipijent sjetan stigao do kraja izložbene postavke. No to ga zasigurno neće ometati na putu da još jednom proživi sve raznolike estetske forme utjelovljene u jednu sveprisutnu ideju – ideju 19. kolektivne božićne izložbe – Annale 2013. članova i članica ULU Napredak.

Alma Mešić,
magistrica historije umjetnosti i bibliotekarstva

Sarajevo, 25. XI 2013.