ANNALE 2015


Sarajevo, 21.12.2015. godine

Izložba umjetnika ULU HKD Napredak Annale 2015. je otvorena 21. 12. 2015. u Maloj galeriji Sv. Ante na Bistriku u 19 sati. Na izložbi članova i članica ULU HKD Napredak je predstavljeno 42 umjetnika sa 64 rada od toga 61 slika i 3 skulpture.

Sudionici izložbe su:

1. Arnautović , Šefik 2. Atagić, Karolina 3. Bandur , Ileana 4. Beho, Emina 5. Bilić, LJubinka 6. Bodul, Biljana 7. Brat Brajnović, Bariša 8. Bukša, Josipa 9. Dugandžić, Sekula 10. Galijašević, Nihada 11. Gavrić, Stjepo 12. Gido, Marko 13. Gorčić, Džana 14. Hočevar, Miroslav 15. Jasak, Ilonka 16.Karamehmedović, Sadeta 17. Karkin, Dika 18. Kaurin, Miroslava 19. Knežević, Siniša 20. Koroman Pašić, Džejlana 21. Kostić, Snježana 22. Maksimović, Slavko 23. Marić, Ljiljana 24. Martinović, Anto 25. Masal, Mirsada 26. Matla, Nada 27. Mesihović, Mikica 28. Milošević, Saida 29. Mladenović, Mira 30. Mustafić, Hiba 31. Pilj, Miroslav 32. Ribičić, Ivana 33. Rupar, Marija 34. Sprečkić, Lada 35. Šćerbe Haupt, Božidarka 36. Šišić, Nedim 37. Šorn, Hajrija 38. Terzić, Ilonka 39. Travar, Petar 40. Vilić, Alma 41. Vlašić, Nina 42. Zeneli, Fazileta.

Izložene radove možete pogledati na našoj Facebook stranici.

ANNALE 2015

ANNALE 2015

Možemo li reći da nijedna umjetnost ne posjeduje takvu izražajnu raskoš kakvu posjeduju likovne umjetnosti? One mogu sve: materijalno dematerijalizovati, nematerijalno opredmetiti, i svemu tome dati jasnu vizualizaciju i dovesti sve do razine kada čovjek osjeti potrebu da se predočeno ne doživljava samo posredstvom čula vida već i taktilnim čulom, opipom! Takva se misao nameće i u trenutku dok promičem ispred platana i skulpturalnih oblika članova Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“, prispjelih za Annale 2015 koje se održava, u Maloj galeriji samostana Svetoga Ante u Sarajevu, svake godine za Božićne blagdane. Za izložbu su prispjela 64 djela od 42 autora. Zadivljuju nas brojke i dokazuju da Udruga likovnih umjetnika živi moćnim intenzitetom bez obzira na uslovnosti u kojima djeluje. Kada se, uz to, sučelimo sa likovnim vrijednostima koji umjetnici dostižu, onda, uistinu, moramo ponijeti u sebi nesvakidašnje zadovoljstvo.

Umjetnici su, uglavnom, opredijeljeni za slikarstvo u kojem dominira predmetni sloj, što će reći da se priklanjaju onom slikarstvu koje se oslanja na iskustveno, da se ne udaljuju od realnog i da u realnom traže ono što bi moglo udovoljiti njihovoj stvaralačkoj magiji. A da bi dostigli nužnu razinu umjetničkog iskaza, oni su prisiljeni da svladaju nekoliko prepreka koje se ispriječuju da bi stigli do željenog cilja. Osnovna prepreka je: da predmetnom koje se ukazuje u njihovom vidnom polju u svojoj nemuštosti, nađu forme koje mogu biti podesne za likovnu obradu, moraju viđeno prevesti u motiv, u uređenu strukturu. Tu se ukazuje ona početna zrelost koja najavljuje umjetničku snagu oblikovanja umjetničkog djela. Na gotovo svim eksponatima susrećemo vještinu u razradi planova likovne materije, promišljen raspored elemenata na dvodimenzionalnoj površini, ukazujući na dubinu slike, stvaranu, uglavnom širenjem atmosfere u prostoru, primjenom tako zvane zračne perspektive. Gledatelju se ukazuju valoviti predjeli sa planinskim rubom horizontale. Očište se usredsređuje u središnjem dijelu platna, mada je na nekim platnima  linija horizonta dosta podignuta, a gornji dio prostora predaje se nebeskom plavetnilu, često zasićenom oblacima.

Slikare, koji su ponudili svoje radove za Annale možemo grupirati po odnosu prema liniji horizonta. Među onima koji liniju horizonta spuštaju ispod središta slike, ili dosežu središte površine platna, nalaze se sljedeći slikari: Hiba Mustafić, Hajrija Šorn, Ilonka Terzić, Josipa Bukša, Marija Rupar, Mira Mladenović, Nedim Šišić, Nihada Galijašević, Petar Travar, Miroslav Hočevar i Slavko Maksimović. Ovi slikari se dvojako odnose prema predmetima svoje inspiracije: u prvom slučaju oni oblikuju svijet blagih akcenata i široke naracije, drugi, pak, ako predmet izdižu iznad linije horizonta, svijet oblikuju sa snažnim akcentima i traže u njemu čudesno ili zanosno. U svakom slučaju, snažnu ulogu u njihovom slikarstvu igra nebo, ili ga bojeći lirskom mekotom ako ga prekrivaju paparjastim oblacima, ili tražeći u njemu silinu doživljaja tmastim oblacima, ili iskazujući životni ushit ako naglašavaju njegovo plavetnilo.

Na slici Hibe MustafićZima“ susrećemo upravo te karakteristike: blage akcente i široku naraciju kojima naglašava intimni odnos prema motivu prenoseći ga na svoje platno i tražeći one akcente kroz čiji će veo iskazati liričnost doživljaja. Hajrija Šorn je, na svojim eksponatima, nazvanim „Priča o nekad“, priklonjena narativnom, što i sam naslov nagovještava. Josipa Bukša, na svom eksponatu „Pred oluju“, svijet na zemlji akcentira blagim poetskim udarima, posebno bjeličastim tačkama (stado ovaca i čobanin) dok se nebo uznemirilo nadnoseći se na svijet koji voli. Na drugom eksponatu, „Šumska idila“, linija horizonta je samo prividno podignuta, a svijet slike iskazuje blage akcente pripovijednosti o idiličnosti šume i vode. Slika Marije Rupar je klasičan primjer onoga o čemu smo govorili u vezi sa pejsažnim slikarstvom sa niskom linijom horizonta: linija horizonta omogućuje usamljenim stablima da iskažu svu svoju liričnost i da gotovo čujno doživljavamo treperenje njihovog lišća. Međutim, posebno je to lirski akcentirano obradom njihovih krošnji koje se dodiruju i povjeravaju svoje tajne pred onim što očekuju. I Mira Mladenović svoje  osjećanje iskazuje predmetom kao metaforom svoje inspiracije. Njen motiv je „Jesen“. Narativno je prisutnije na njenoj slici od poetskog i to je postigla upotrebom platna krupne teksture koje nije dozvolilo da lirsko nadvlada narativno. Nedim Šišić je svoj motiv podigao do lirske začudnosti. Motiv je lavanda, kako je i nazvana slika,  ali ga nije iskazivao u njegovoj pojedinačnoj atraktivnosti, već u širokom valovitom prostranstvu koje uistinu stiže do linije horizonta i u kojem se ljubičasta i bijela boja uzdižu do istinske fascinacije! Snažna doživljenost je omogućila ovom slikaru da unutarnju sintaksu do krajnosti pojednostavi i time doživljajnom faktoru obezbijedi svu izražajnu poletnost. Nihada Galijašević ispod linije horizonta smješta idiličan prizor sa vodom, barskim biljem i lopočom, a preko cijelog prizora preliva se svježina osunčanog dana, dok je gornji dio slike zasićen tmastim oblacima preko kojeg se razvio dugin luk. Na slici susrećemo dva oprečna doživljaja, ali je vjerojatno da u oba prizora umjetnica pronalazi naboje svoga doživljaja.

Četiri slikara predmet svoje inspiracije presijecaju linijom horizonta. To je onaj trenutak kada umjetnik želi svome objektu dati karakter očuđujućeg, obilježavajući doživljaj kada impresija nadilazi mjeru čovjeka, izdižući se iznad njega. To je intenziviranje doživljaja koji se uzdiže do začuđujućeg što se manifestira u različitim formama: kada začuđujuće dobije izuzetne dimenzije, kao kad se čovjek nađe u kanjonu ili pred planinskim uzvisinama, začuđujuće izaziva osjećanje strahotnosti ili osjećanje ushita. Prvo osjećanje izaziva slika Ilonke Terzić: njena stijena se ustobočila iznad horizonta očekujući oluju koja će se sručiti na njenu gromadu. Petar Travar je svoje osjećanje zanosa iskazao figurama dva konja koji su se, u svojoj igri, izdigli iznad horizontale i prizor zanosa preoblikovali u ushit. Isti postupak zasvjedočujemo i kod Miroslava Hočevara. Nadahnuće je našao u motivu jednog planinskog vrha, odjenutog u snježnu bjelinu. Motiv je izdigao visoko iznad linije horizonta i time ga učinio očaravajućim i razložnim da uđe u sliku. To očaravajuće je, pri tom, prožeo snježnim kristalima da bi sopstvenoj emociji obezbijedio unutarnje lirsko treperenje. Najzad, sa nekoliko zimzelenih stabala, jezerom, i planinskom kućom, motivu je obezbijedio duh autentičnog. Najdalje je otišao Slavko Maksimović na svojoj slici „Bosansko selo“: liniju horizonta je markirao intenzivnom bojom crvenih krovova, a onda je dozvolio svojoj paleti da se rapojasa dijelom slike u koji je smjestio gordo rastinje koje se uzdiglo i preko ruba same slike sa alterniranjem dva tona zelene boje – svjetlijim tonom zelene boje u kome odzvanja sunčev sjaj i zgusnutim, neprozirnim zelenilom čija se gustina spregnula u zanos! Umjetnik bi htio dokazati da se pred čovjekovim ushitom prirodnih datosti bokori životni elan koji nema granica! Drugu sliku, sa naslovom „Tamni oblaci“ zasnovao je na znatno smirenijoj emociji kao da je želio načiniti zapis o nekom krajoliku koji je izmaštao u svojoj šutnji.

Slikari, koji liniju horizonta podižu prema gornjem dijelu slike, nastoje da svome lirskom osjećanju dodaju i određene dramske udare da bi govor slike bio što dinamičniji. Lako to možemo ilustrirati nizom prizora kojima su umjetnici dali umjetničku životnost. Najsugestivnije je to učinila Sadeta Karamehmedović na svojim predstavama dva vodopada: dramatika obrušavanja vodene stihije, čija se razbludnost uzdigla do kristalne bjeline, nudi osjećanje opijenosti, kada čula gotovo zanijeme. Toj zaumnoj energiji umjetnica je našla sugestivan izričaj koji se prenosi na onoga ko zastane pred njenim eksponatima, posebno na slici vodopada Kaćuša. Motivom vodopada se nadahnula i Karolina Atagić, ali je ona motiv segmentirala na jednu stijenu, nju izdigla iznad linije horizonta i oblikovala je specifičnim magličastim bojenim tonom, i čitav prizor učinila pomalo magičnim, što nas podsjeća na njeno stvaranje u ranijim slikarskim fazama. S druge strane, podizanjem linije horizonta u gornji dio slike, predmet inspiracije umjetnik približava sebi i nastoji, ponekad, da ga toliko približi da učini samog sebe sadržinom slike. Slika se ponekad uzdiže do ispovijednog. Poslužimo se, za ilustraciju, slikom „Planinke“ Mire Mladenović: ona zatvara horizont sa dva planinska bolka, a potom, u prvi plan stavlja šest cvjetova sa bijelim laticama koje su se raspršile slikom od njenog središta. Slika je toliko intimizirana da nam se cvjetovi nude kao metafore same umjetnice. Gotovo istom inspirativnom poletnošću je razriješila svoju sliku i Ljiljana Marić, sa razlikom što su njeni cvjetovi žute boje, pomalo i zagonetni, bez one razgovorljivosti kojom nas plijene cvjetovi Mire Mladenović: umjesto planinskih masiva Ljijana Marić zatvara horizont kamenim gromadama, impresivno uglazbljenim u cjeloviti prizor. I, inače, umjetnici sa podignutom linijom horizonta, posebnu pažnju posvećuju razradi motiva u prvom planu i to i jeste jedan od pokazatelja da svaki od umjetnika u svojoj slici ne traži više lirske igre ili narativnu širinu, već dinamiku doživljajnog. Na nekim slikama je ta razrada prvog plana dostigla punu mjeru doživljajnog i snagu umjetničkog uprizorenja. Ovoj grupi slikara pripadaju Lada Sprečkić sa dva eksponata oslikanih narova, i Nada Matla sa crvenim bulkama (smještenim u neidentificiranom prostoru i sa neopravdanim zatamnjenjem pozadine). Ilustrativan je, u ovoj sferi likovnih postupaka, primjer Biljane Bodul: ona je  na slici „Sumrak“ liniju horozonta podigla za dvije trećine slike, a sliku razvila u tri plana. Gornji plan je posvećen dosta uskom nebeskom prostoru, prekrivenom dosta gustim oblacima, srednji plan je posvećen valovitoj plohi mora intenzivne boje čiji intenzitet poprima, u svojoj prostornosti, zelenkastu boju, a zatim je prvom planu posvetila posebnu pažnju razvijajući motiv u niz grudvastih formi obojenih intenzivnom bijeloljubičastom i zgusnutom zelenom bojom, i pritajenim akcentima crvene boje. Na drugoj slici, sa nazivom „Mir“, slikarka nije uspjela naći adekvatan bojeni ton ambijenta u kojem bi bilo dovoljno oživljeno vodeno prostranstvuo u kojem bi galebovi bili osposobljeni za poetske akcente kojima su, po inspirativnoj sugestiji, bili posvećeni.

Ima i nekoliko slikara (slikarki) koji poistovjećuju liniju horizonta sa gornjom linijom slike. Njihova se slika razvija plošno, bez planova, bez dubine, sve je u prvom planu i sa jedinstvenom emocijom, jednim unutarnjim glazbenim udarom, ali je vizualno polje razvijeno u bezbroj sitnih udara kistom što nas pomalo podsjeća  na postupak impresionista. Na čelu ove grupe je Ilonka Jasak. Ona je predstavljena sa dva eksponata: „Šuma, crvena“ i „Šuma, zelena“. Sintaksa je ista: uzdužnom projekcijom slike provučene su dvije tamne vertikale, oko njih se šire atributi, naznačeni, u naslovu, bojama – crvena i zelena. To su dva stanja samog života prirode, prezentirane u dinamičnim akordima, razvijenim tananim udarima kista prilikom nanošenja boje na površinu. Boje su istog intenziteta, iste govorne fakture, koju bismo mogli imenovati i simboličnim iskazom. Isti motiv i na isti način oblikovala je svoju sliku i Mirsada Masal. Sve se, dakle, odvija u vertikalnim odnosima i jedva primjetnim bojenim valerima. Ipak, u slici Mirsade Masal je primjetan jedan sintaksički elemenat više: kroz bojenu membranu moguće je primijetiti i parče plavog neba. Njima se približava Ljubinka Bilić: i kod nje je stožerni sintaksički elemenat predstava stabla, ali ga je ona razgranala i zasjenčila bojenom koprenom formuliranom kratkim potezima kista, i, da bi dokinula uravnoteženost, kist je povlačila u različitim pravcima. Mora se, pri tom, reći da ona koristi blage valere izvjesne bojene skale u kojoj prevaliraju bijeli tonovi koji se raspršuju širinom slike. Tako je artikulirana slika „Jesen I“. I Marija Rupar je, na slici „U kanjonu“,  primijenila postupak artikulacije slike kako su to činile Ilonka Jasak, Mirsada Masal i Ljubinka Bilić: i njena se linija horizonta poistovjećuje sa gornjim rubom slike, i ona primjenjuje kratke udare kistom s tom razlikom što je ona iz slike uklonila svaku asocijaciju na predmetni svijet (na jednom dijelu se ukazuje neko stablo drveta koje se ili slučajno pojavilo na tom mjestu ili ga umjetnica nije uspjela izdići iz prostora slučajnog). I Božidarka Haupt spada u grupu slikarki kod kojih je došlo do podudarnosti linije horizonta i gornjeg ruba slike. Ona ne posjeduje jedinstveno izvorište svoje inspiracije. U jednom trenutku je načinila „Mrtvu prirodu“ u kojoj je predstavljeno nekoliko suncokretovih cvjetova u zanimljivoj rebrastoj saksiji, a druga slika je enterijer sa prelomljenim lukom prozora ispred kojeg je stavljena pepeljara i svijećnjak sa plamenom svijeće.

U spektar različitih postupaka, kojima su se priklanjali umjetnici Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“, Sekula Dugandžić je ponudio sopstveni poetički obrazac: on je dokinuo liniju horizonta i čitavo polje slike prepustio motivu tikava sa razlistalim vriježama i cvjetovima narandžine boje, a onda pozadinu prekrio biljnim ornamentima zgusnute zelene boje, potencijama životne bujnosti iz koje, zapravo i izrasta osnovni motiv. U samoj strukturi, slika ima tri doživljajna kruga: prvi krug čini biljna ornamentika sa manifestiranjem životne bujnosti, drugi krug čine vriježe i cvjetovi tikava, da bi treći krug činile same tikve, u čijem se oblikovanju manifestira demijurška snaga koju je autor podigao do ispovijednog.

Postoji nekoliko slikara čije nam se djelo, po svojoj fakturi, nije dalo svoditi u zajedničku grupu. Naslonjeno je ili na specifični način nadahnuća ili na izdvojeni motivski karakter. Istina, eksponate Hajrije Šorn smjestili smo u grupu sa slikarima koji su liniju horizonta spustili ispod sredine slike i naglasili snagu narativne širine koja je nadjačala lirski tonalitet. Međutim, oblikotvorna snaga koju je ova umjetnica pokazala formulirajući tijela nekadašnjih lađa, dovedena je do fascinacije. Gotovo da je svaki detalj oblikovan do krajnje vizualne preciznosti, ali, istovremeno, svaki od njih je ugrađen u cjelinu sa takvom vizualnom snagom i sa takvom likovnom sigurnošću da on, upravo, svojim realitetom, počinje isijavati i ono što se pojavljuje u podtekstu narativnog, počinje se oslobađati poetsko. I to poetsko u nama budi asocijacije kojima se determinira sintagma iz naslova „Priča o nekad“. Asocijacije se šire do vremena potopa, ili do čudesnih prostora u kojima su se zaustavili lađari da nađu predaha u pustim predjelima Robinzona Krusoa. Doživljaj se uzdigao do elementarnog.

Nešto slično se zbiva i sa narovima Lade Sprečkić. Ona je otvarala njihovu nutrinu i s njima oblikovala onu impresiju koja nosi sliku, ali je, potom, njihove grudvaste forme tako ugradila u cjelinu da je stvorila jednu glazbenu partituturu čiji lirski tonalitet dopunjuje liriku njihove nutrine.  Ljiljana Marić je pokazala izuzetnu stvaralačku zrelost oblikujući ambijent u koji je smještala svoj motiv. Ona, sa izvanrednom visprenošću, pronalazi onaj bojeni kvalitet kojim se i oličava motiv u svojoj predmenosti, ali ga i izvodi iz te ravni predmetnog da bi se transponirao u likovni kvalitet slike. Ta snaga pronalaženja lokalnog tona kao likovne komponente sa istom se snagom oglasila i u obradi motiva „Stara kuća“. Po načinu artikuliranja lokalnog tona u oslikavanja kamenih gromada u koritu Neretve Ljiljani Marić se približila Fazileta Zeneli kondenzirajući svoje impresije na slici ove rijeke. Iz svakog kamenog oblika izlijevaju se u vidno polje virovi poetskog zanosa.

Nina Vlašić svoju inspiraciju posvećuje urbanim motivima, motivima Mostara. Arhitektonske forme ona ugrađuje u svoju sliku razradom arhitektonskih kumula, koji obrazuju urbani obrazac, stvara likovnu cjelinu u čijem se uprizorenju jasno zrcali njegov korelativ. Čini to bijelim plohama prošaranim tamnim akcentima u oblicima koji stvaraju sigurnost oblikovnog.
Drugi eksponat je posvetila tragici mostarskog mosta koju je doživio na samom pragu 21. stoljeća, kada je njegov veličanstveni luk presječen granatom bezumlja. Nina Vlašić je rušenje mostarskog mosta izrazila ulomcima u kojima se oličavala unutarnja monumentalnost, monumentalnost koja je kroz stoljeća održavala svoj luk kojim su generacije prohodile sa jedne obale na drugu i onda je sve to zaustavljeno –luk je presječen u želji da se zaustavi hod sa jedne na drugu obalu!

Istinski urbani ambijent u svoju sliku je unijela Emina Beho, slikarka koja je bila u stanju svoju sliku zasnovati na zbiru niza elemenata kojima je izrazila puninu svoga bića i puninu jedne gradske četvrti, četvrti koju je nosila u sebi od prvih djetinjskih spoznaja, nosila je u svojoj krvi i onda je izlila na platno, izlila ne samo ono što je ulazilo u njeno vidno polje, već je, sa posebnom snagom, artikulirala prostor koji je, kao pruženi dlan, prihvatio sve ono što je ugrađeno u njeno pamćenje, u njen san. Emina Beho je načinila amblem svoga bića!

I Džejlana Koroman Pašić oslikala je intimni trenutak prostora u kojem je prebivala – oslikala je galeriju kaktusa koje je svela u svoj intimni prostor i od njega načinila svoju ispovijed. Saida Milošević svijet poetskog je potražila u enterijerima, intimnim prostorima sa stolicom kao metaforom samotnosti i sa buketom cvijeća koji nagovještava čekanje nekoga dragog. Na drugoj slici se otisnula u svijet folklornog: naslikala je ognjište i čađavi kotlić koji se ljulja na lancu, smješten u prostoru ispunjenim starinskim posuđem i mobilijarom, a iza ognjišta sjedi mlada žena i priprema hranu. Enterijerom, zatvorenim prostorom, preokupirala je svoju imaginaciju i Mikica Mesihović. Za razliku od Saide Milošević, ova je umjetnica ušla u prostor građanske kuće i zapazila one elemente koji karakteriziraju jednu takvu kuću: svijećnjak, kristalne čaše, elegantna boca sa vinom. Slikom gospodari kristalna snaga bjeline. Na drugoj slici je predstavljena utišana atmosfera neke, možda primorske, konobe, sa prirodnim insignijama kojima se oličava ovakav prostor: na zidu vise klipovi kukuruza, a na stolu ispod uskog prozora, prekrivenim stolnjakom, nalazi se bokal, flaša i posuda sa vinovim grozdovima. Nihada Galijašević je, u pastelu, izvajala reljefnu glavu konja, dok je Siniša Kovačević ponudio dva portreta. Na jednom je, sa dosta ljupkosti, izvajao „Portret moje tetke Monike“, sa blagim nanosom boje, sa dosta izvajanom karakterologijom lika, akcentirajući prozračnu plavu boju očiju. Na slici je predstavljena djevojčica – prosjakinja sa skupljenim tijelom u grudvu, ali sa gotovo staračkim licem. Miroslava Kaurin je načinila autoportret, sa otmjenom psihološkom formulacijom i stavila ga u kontekst nekih novinskih isječaka, dok je Miroslav Pilj, u olovci, uradio portret mlade žene lijepo izvajanog profila, pri molitvi. Džana Gorčić je u svoje nadahnuće uvela mostove, rasute bosanskim prostorom. U njima ona nije tražila onaj impuls kojim je svoj duh vezala za ove objekte, nastojala je da ih oslika u njhovoj realnoj objekciji, potirući duktus svoje kičice da bi plohe mostova predstavila u njihovoj doslovnosti. Prelomljeni luk, karakteristični arhitektonski elemenat, također je izvela iz vlastite doživljenosti.

Dvije slike izdvajamo u posebno poglavlje: to su „Rajske pticeHibe Mustafić i „Protok vremenaIvane Ribičić. Hiba Mustafić očuvava predmetni sloj slike. U prostoru slike je smješteno nekoliko ptica u letu, artikuliranih oštrim potezima kista i u gami intenzivene crvene boje. Sve to svjedoči o tome da je predmetni sloj iskorišten za metaforu: predmetni sloj ovaploćuje san o letu, o traženju nekih drugih, tajanstvenih prostora kojima bi se mogao dati atribut rajski, atribut koji je pridodat pticama u naslovu. Ovakvom tumačenju pomaže i činjenica da je prostor slike neidentificiran, da nema svojih atributa, on je praznina kojim treba proći, proletjeti, da bi se stiglo do prostora sna, do rajskih ideala. Slika govori o oniričkom uzdignuću inspiracije, o opijenosti umjetnice žudnjom da se vine u druge prostore, prostore do kojih se samo snovima može stići. To je metafizički kontekst kojim umjetnica obogaćuje svoju sliku. Ivana Ribičić, pak, odbacuje predmetni sloj, ona predmet svoje inspiracije razvija u uzvijorene ritmičke kaskade, čijim se sinusoidama kreće ono što je neuhvatljivo, što se samo duhom doživljava i što je ona uspjela da uhvati u mrežu svojih obličja, kao što je to, na svoj način, činio Anto Martinović. A da bi svojim obličjima obezbijedila ono poetsko titranje, Ivana Ribičić je pronašla pomalo začudan bojeni ton sa spletom plave i skalom svijetlo smeđe boje, boje lirskih tananosti.

Anto Martinović ritmičkom obezbeđuje vizualnu snagu. Stvorio je standard koji biva samo po njemu prepoznatljiv: on vizualizira svijet koji se ne nudi čulu vida, vizualizira – nevizualno, svijet ritmičkog prevodi u svijet vidljivoga! Svoju sliku oblikuje od ritmičkih dionica složenih glazbenih partitura i to sa takvom uvjerljivošću da nam se čini da je svakoj glazbenoj jedinici našao nužni oblikovni supstrat i onaj unutarnji intenzitet koji se ukazuje u začudnim bojenim skladovima! Oblikovne formulacije, proizvedene usplamtjelom igrom imaginacije, nude se našoj vizualnoj volji u svome plasticitetu da ga doživljavamo u njegovoj neprikosnovenoj predmetnosti i u takvoj bojenoj ubjedljivosti da osjećamo njihove akcenatske udare u svojoj svijesti. Ali sjedinjeni, oni oformljuju nezastavljivu ritmičku igru kojom se svijet ritmičkog i nudi u svojoj začudnosti, u svojoj zaošijanosti kojom bivamo gotovo opijeni. Zadivljuje da ovaj umjetnik, u već poodmakloj životnoj dobi, ima takvu moć doživljajnosti iz koje mogu proistjeći i takva moć oblikotvornog i takva akcenatska snaga bojenih akorda. Na njegovoj slici „Kvartet“ ima i nadrealnog i poetskog, i apstraktnog i neposredno proživljenog!

Većina slikara se koristi uljanim bojama na platnu, nekoliko slikara koristi akrilik ili mješovitu tehniku, ali dvije umjetnice su se odvažila iskoristiti tehniku akvarela i gvaša za realizaciju svoje slike i pokazale dovoljno vještine i sigurnosti u vladanju zadatostima ove tehnike, oblikovanju predmeta kojima su tražile likovnu formulaciju. Alma Vilić je predstavila Latinsku ćupriju akcentirajući bjelom bojom hodnu liniju, i oslikavajući blokove zgrada u pozadini. S druge strane, Dika Karkin je oslikavala masline gvašom. Dva priloga Snježane Kostić rađeni su tehnikom „suminagasi“, drevnom istočnjaškom tehnikom gdje se koristi voda u koju se spušta određena materija koja se, miješanjem, oblikuje u neke imaginarne formulacije koje se, potom, prenose na utopljeni papir.

Likovni prilozi za ovogodišnje Annale razrješavani su na različiti način i sa veoma razuđenom motivikom, bez obzira do koje se umjetničke razine dospjelo. Ali ono što nas okrepljuje, jeste činjenica da gotovo kod svih umjetnika prevalira opći ton vjere u svijet u koji se useljavala njihovu inspiraciju, bez ijednog pokušaja da se baci sjenka sumnje u njegove vrijednosti, u njegov smisao. Takvo osjećanje, čini se, moglo bi se doslutiti, donekle, samo u slici Šefika Arnautovića. U dosadašnjem njegovom slikarstvu misao o dobrom bila je prisutna bez obzira na naglašenu kritičnost kojom je bojio svoju inspiraciju. Na njegovoj slici, „Imaginarni hercegovački pejsaž“ kipti osjećanje koje ne nudi neke osvijetljene horizonte, predstavljeno užarenim tonom ogorjelosti u središtu slike koji se širi iz svoga jezgra. Brat Bariša Brajnović je ostao vjeran vjerskim motivima. Poslužio se kombinovanom tehnikom da bi razvio blagdanski motiv „Radujmo se“ i predstavio ga u širini zajedničkog doživljaja.

Začuđuje malo prisustvo sklupturalnih djela, ponuđenih za ovu izložbu – svega tri. Marko Gido nastoji da onom vizualnom, koje se zadržava u našoj svijesti kao magličasto isparenje stvarnosnog, obezbijedi skulpturalnu čvrstinu. On iz predodžbenog odstranjuje narativni sloj, odstranjuje priču i u svome vizualnom polju zadržava vizualni pričin, ono sugestivno što nam je ostajalo u svijesti nakon gledanja slike o svetoj porodici na putu u izgnanstvo. Umjetnik je gradio svoju skulpturu sa stvaralačkim žarom i načinio djelo koje se uzdiže do visoke umjetničke razine. Ileana Bandur je ponudila segment lica, nos i usta, rađenih u gipsu sa lijepo izvajanim proporcijalnim odnosima ova dva elementa, a posebna briga posvećena je obradi površinog sloja skulpture. Stijepo Gavrić svoju stvaralačku magiju je usredsredio na podlakticu ruke, šaku i ispruženi kažiprst. Oni su među sobom gradili neku vrstu gradacije koja se udaljavala od postamenta, od vrijednosti koje su utemeljene prije stvaralačkog procesa, kao što zemlja prethodi svemu što se, u vertikali, izdiže iznad nje. Misao umjetnikova se uzdiže uz tu vertikalu, zastaje na nekoj dionici svoga puta, oblikuje tu dionicu unutarnjim poetskim sadržajem, zatim se uspinje do šake, do neke vrste presudnog trenutka da bi, upravo iz tog trenutka se izdigao kažiprst i ponudio svoju vertikalu koja ukazuje na dalji put, put u san ili ka božanskom.

Vojislav Vujanović