ANNALE 2016


Sarajevo, 19.12.2016. godine

U okviru manifestacije Napretkovi božićni dani, otvoren je 19. prosinca u Maloj galeriji Samostana sv. Ante na Bistriku tradicionalni Napretkov Likovni anale. Ovogdišnji Anale je 23. po redu od obnove rada HKD Napredak. Izložbu je otvorio gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić.

Na izložbi se predstavilo 37 umjetnika s 55 djela različitih tehnika, motiva i formata. Izložba nije tematski zadana te je svakom umjetniku pružena mogućnost predstaviti se osobno, birajući teme i motive, kao i slikarske tehnike od ulja na platnu, akrila, akvarela do grafika i djela rađenih u kombiniranim tehnikama.

Otvorenju izložbe nazočili su i savjetnik u Ministarstvu civilnih poslova BiH Ivica Šarić, predsjednik HKD Napredak prof. dr. Franjo Topić, a ovom prigodom brojnim posjetiteljima su se obratili Bariša Brajnović u ime Samostana sv. Ante, predsjednica ULU HKD Napredak Hiba Mustafić te istaknuti likovni i kazališni kritičar i povjesničar umjetnosti prof. Vojislav Vujanović, koji je dao kritički osvrt na predstavljena djela te napisao predgovor kataloga ovogodišnje izložbe.

Izložba ima prodajni karakter i bit će otvorena za posjetitelje do konca 2016. godine.

Sudionici izložbe su:

1. Atagić, Karolina 2. Bandur, Ileana Maja 3. Beho, Emina 4. Bilić, Ljubinka 5. Borić Šaćiragić, Suvada 6. Brat Brajnović, Bariša 7. Dugandžić, Sekula 8. Galijašević, Nihada 9. Gorčić, Džana 10. Hočevar, Miroslav 11. Husić, Šefko 12. Jasak, Ilonka 13. Karamehmedović, Sadeta 14. Karkin, Dika 15. Kaurin, Miroslava 16. Knežević, Siniša 17, Kostić, Snježana 18. Maksimović, Ladislav Slavko 19. Marić, Ljiljana 20. Martinović, Anto 21. Masal, Mirsada 22. Matić Žilić, Katarina 23. Matla, Nada 24. Mesihović, Mikica 25. Milošević, Saida 26. Mladenović, Mira 27. Mustafić, Hiba 28. Nuhić, Amira 29. Pilj, Miroslav 30. Ribičić, Ivana 31. Rupar, Marija 32. Šišić, Nedim 33. Smailbegović, Mahira 34. Sprečkić, Lada 35. Terzić, Ilonka 36. Vlašić, Nina.

Izložene radove možete pogledati na našoj Facebook stranici.

ANNALE 2016

ANNALE 2016

Izložba Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“

 

Većina umjetnika Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ materiju za svoju motiviku nalazi u prirodi iskušavajući svoja stvaralačka pregnuća na već oblikovanim obrascima stavljajući ih, dakako, u druge i drugačije kontekste i ugrađujući u njih komponente sopstvenog bića, emocije koje su se oslobađale iz njihove duše i tražile sugovornike sa svijetom koji je bio spreman da stane pred njihovu sliku i da povede dijalog. Motiv, ma kako koncipiran bio, s kojim sredstvima građen i sa koliko vještine izvođen, uvijek je, u svojem krajnjem ishodištu, imao jedinstvenu rezultantu – lirsku mekotu u kojoj je svoje opredmećenje nalazilo ono osjećanje koje je, svojom duhovnom bremenitošću, bilo nabubrilo i tražilo svoje razrješenje upravo u slikarskom djelu. To slikarstvo, po tradiciji, nazivamo pejsažnim slikarstvom, slikarstvom koje ne iziskuje od sugovornika neke intelektualne napore već upravo ono što i jeste suština toga slikarstva – da izazove emocije i da budi težnju u čovjeku da zadovoljava svoje potrebe za ljepotom. U današnjem svijetu, opterećenom svim mogućim životnim tegobama, može se učiniti je da to što ovakvo slikarstvo nudi isuviše usmjereno na površni sloj današnje životne problematike, ali, istovremeno, takvo slikarstvo može djelovati relaksirajuće i u tome i treba tražiti njegove moguće vrijednosti.

Drugu grupu slikara čine oni koji svoju inspiraciju pronalaze u urbanim aglomeracijama, gradskim sredinama, ispunjavajući prostor slike ansamblom krovova ili uvodeći gledatelja u stiješnjeni gradski prostor.

Najzad, treću grupu čine umjetnici koji u većoj mjeri angažiraju svoje maštovne moći da, „deformirajući“ realne datosti, stvaraju nove forme ili se potpuno predaju svojoj imaginaciji i oblikuju nove forme dajući slici izraziti pečat svoga individualiteta.

Ovakva raznolikost stvaralačkog postupka u oblikovanju slike i daje ovoj izložbi onaj pijetet kakav, inače, nalazimo na izložbama panoramskog karaktera i time pokušavamo odrediti kvalifikaciju „Annala“, godišnje manifestacije stvaralaca Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, koja zavređuje danas da se o njoj govori iz povijesne perspektive.

Jer, ova manifestacija je započela svoj život dok je još, sarajevskim ulicama, mirisao barut i odjekivale granate „obogaćujući“ ulične trake i gradske fasade utisnutim formama rasprskavanja koje su građani Sarajeva nazivali „medvjeđim šapama“. U to vrijeme nikome nije padalo na pamet da će „Annale“ postati tradicionalna manifestacija koja će Božićnim blagdanima obezbijediti auru punog životnog dostojanstva. Ali, eto, „Annale“ se održalo već više od četvrt stoljeća i zavređivalo bi da mu se podari jedan temeljitiji sud sa svim mijenama i svim umjetničkim pulsacijama koje su se slegle u njihovih više od četvrt stoljeća, sa izuzetnim uvaženjem i Male galerije samostana svetoga Ante i njenog osnovatelja akademika fra Petra Perice Vidića koji je širokogrudo podržavao ovu Udrugu učestvujući i u njenom održanju, ali i kao neposredni učesnik u Udruzi.

Na izložbi su zastupljena 32 umjetnika i izložena 53 njihova eksponata. Svaki od njih u izložbu ugrađuje osobenosti svoga stvaralačkog individualiteta: Karolina Atagić nas je iznenadila – ranijih godina ona nam je nudila djela koja su se izdizala iz ravni realnih opservacija i uzdizala se do metafizičkih vizija. Sada se predstavlja sa dva eksponata sa pejsažnim motivima kojima je u naše predodžbe uvela pejsažne karakteristike Triglava – na jednom nam je predočila rastinje koje se do našeg oka probija kroz magle Triglava, a na drugom je predstavila zelenu raskoš stabala u proljeće i planinske urvine Triglava. Ileana Maja Bandur je svome eksponatu dala naziv „Zimska idila“. Slika je nadahnuta zimskom prozračnošću, ali je središnji dio razriješen blagim tonalitetom smeđe boje u koju je utonulo nekoliko seoskih izbi. Emina Beho, slikarica urbanih prostora sada je slikarsko platno prekrila pejsažnim prizorom sa potočnom bujicom čiji gaz prelaze – krijumčari! Ljubinka Bilić je stvaralateljica izrazite lirske provenijencije i takvoj svojoj inspiraciji je prilagodila i sredstvo kojim je razrješavala svoje motive: akvarel. I dok je na prvoj slici svoj inspirativni poticaj svela na nekoliko cvjetova „Lala“, u drugoj je načinila raskošnu poetsku viziju zimskog prostranstva. Ova njena slika spada u red vrijednijih ostvarenja na ovoj izložbi. Suvada Šaćiragić Borić je od intenzivnih duhovnih raspoloženja satkala svoje eksponate „Maglovito jutro“ i „Rijeka Požarna“. Dominira magličasta siva boja u kojoj predmeti gube svoje konture utapajući se u hladna jutarnja proživljavanja. Brat Bariša Brajnović je posvećen religijskim motivima i u svoju sliku je ugradio dva čina: molitvu i božićni prizor rađanja u pećini. Sekula Dugandžić je ponudio dva eksponata koja su proizašla iz njegove raskošne palete: On posjeduje moć da u svoju sliku svede široka prostranstva čineći ih bitnim kvalitetom slike, a, potom, u komponentu prostornosti smješta osnovni motiv – svoje brdo Čubren sa magijskom snagom izražajnosti, razrješen gustim pigmentima smeđe boje u čijem se izračju smjestilo nekoliko kućeraka koji, svojom bjelinom, liče na san. Po hrbatima reljefnih prizora rasipa se sunčani sjaj jutarnje zračne zreline. Na drugom eksponatu samo je reljefno razrađeniji motiv sa zrakama sunca zrele jeseni u čijem se ozračju obrušava u nizinu usplahirena rijeka. Na jednom ćuviku se smjestio jedan kućerak stare bosanske arhitekture i nekoliko stabala čije su krošnje dobile svjetlosmeđu boju jesenjeg smirenja. Nihada Galijašević je na eksponatu „Moje Sarajevo“ pokušala da fotografskom vjernošću oslika vedute grada, čijom sredinom protiče Miljacka, zagrljena nizom mostova. Na drugom eksponatu je načinila lirsku arabesku sa elementima koji karakterišu dječju sobu oivičenu prozorom i čipkastim zavjesama. I Džana Gorčić uvodi u sliku predjele izvan naše sredine sa klasičnim razrješenjem nabujalog brdskog potoka. Eksponat je nazvala „Zlatiborski izvor“. Miroslav Hočevar je naslikao „Prozor“, ali sa vanjske strane sa vazama cvijeća koje obujmljuje s jedne strane prozorsko okno. Eksponat u svojoj likovnosti zrači puninom neke magične čipke. Šefko Husić je naslikao svoga „Ata“ u ludom propnju izvijene glave sa skalom boja kojim je otjelovio njegov trup i time mu obezbijedio neku mističku snagu. Ilonka Jasak je naslikala, u dvodimenzionalnoj paraboli „Krajolik iu Bosne“ sa gotovo poentilističkim razrješenjem inspiracije sa zelenom osnovom koju je prošarala bjeličastim pjegama. Slika se doima svojom unutarnjom čvrstinom iako se našem oku nudi svojim paperjastim odrazom. Sadeta Karamehmedović je naslikala „Staru vrbu“ koja se, čvrstim korijenima drži za tlo postajući, tako, metafora nagonskog održanja u životnoj vertikali. Dika Karkin je izvela mali podvig: ona je akvarelom savladala tako složen motiv koji bi se jedino mogao savladati uljanim bojama. Ona je to izvela sa takvom likovnom sigurnošću da bi se on mogao uvrstiti i u izbor postavljen sa vrlo visokim kriterijem. Svaki detalj je našao svoj autohtoni prostor i svoju ubjedljivost u tom prostoru. I čudno: iako je u sliku uvela veliki broj elemenata, svi oni imaju svoj likovni razmjer prema drugim elementima, bez prezasićenosti i međusobnog gušenja. Miroslava Kaurin je svoju imaginaciju, u ranijem vremenu, posvećivala liku mlade žene. Sada je načinila metaforu uznemirenog sna pomamljenim konjem koji se oslobađa magmatskog prostranstva i izlijeće u prostor košmarnog sna. Naročito izražajnu snagu čini bjelina koja izbija iz pozadine! Siniša Knežević je, razuđenim crtovljem lica, uspio oblikovati portret „Majke Tereze“. Dosta zorno je uspio predstaviti i starinski način najavljivanja gosta „Zvekirom“, učvršćenim na vratima. Snježana Kostić spada u onu grupu slikara koji u svojoj slici kreću od realnog predmeta da bi ga, potom, svojom maštovnom energijom, prerađivala i prevodila u svoje vizije. Crtež je u osnovi njenog rada koje se rasprskava slikom iz jezgra oblikovanog u formi pjege. Slika ostavlja snažan dojam i sigurnost u prevođenju svojih vizija u slikovnu formu. I sve to ona izvodi na svili apliciranoj na papir.

Ladislav Slavko Maksimović je nestor bosanskohercegovačkog slikarstva. Za nekoliko mjeseci obilježit će svoj 92. rođendan. Ali se on ne da savladati, podati staračkom umoru. On, sa rijetkim entuzijazmom, slika. On slika svoje „Jeseni“ zbijanjem rastinja u nerazlučivu čvrstinu i unoseći u njega boju ruja kao metaforu njegovog životnog doba. Drugom slikom kondenziranog naziva „.Zime – slapovi“, on oslikava silinu vodene stihije, kao da nam sugerira snagu kojom je oblagorođivao svoje doba plodne mladosti.

Anto Martinović podvrgava realni predmet svojoj maštovnoj silini preinačenja stvarajući sliku nadrealne snage vizualnosti. Njegove „Ptice“ jesu ptice proistekle iz njegove uzvijorene imaginacije koja realni predmet gleda u znatno složenijoj vizuri nudeći i neki odsjaj zaumnosti u kojoj nadrealno traži jedno uzvišenije promišljanje podvrgnuto svijesti koja traži svoje drugo i bogatije zasićenje. Pri tom, moramo zapisati: do sada nas je Anto Martinović odvodio u morsko dno da se tamo susrećemo sa magičnim oblicima morskog dna, sada nas je poveo u prostranstvo neba. Pred njegovom slikom zastajemo sa ushitom: kakvu nam maštovnu igru svijeta predočava ovaj umjetnik istinske imaginacije!

Ljiljana Marić je cvjetne krunice „Ehinacije u mome vrtu“ slikala sa unutarnjom čvrstinom dajući njihovoj lepršavosti egzistencijalnu postojanost. Druga slika „Jesen u šumi“ je klasičan primjer pejsažnog slikarstva u kome oslikani predmet ne krije nikakvo podtekstualno značenje. Mirsada Masal je, već odavno, napustila svijet realnih predmeta i nudi nam začudni svijet bojenih skladova koji nas nadahnjuju svojim zahuktalim ritmovima. I zato, sa punim pravom, svoju sliku naziva „Improvizacija“. Katarina Matić Žilić u svoju sliku uvodu magiju prostornosti jedne od sarajevskih planina – Treskavice. I Nada Matla odvodi naš pogled u prostorne dubina, ali obilježava i bliski susret na proplanku, obilježen jednim stablom u prvom planu. Mikica Mesihović je na svojoj slici predstavila grad sa mostom koji se izvio preko vode i podsjeća nas na Veneciju. Sliku je izvela „Za moju treću kćer Nataly“. Saida Milošević se vratila svojim ranijim inspiracijama mističnih formi koje se doimaju našoj vizualnoj znatiželji. Mira Mladenović slika cvijetni buket i neki prizor sa čempresima, rujanski obojenom krošnjom jednog stabla i sa građevinom klasične arhitekture. Hiba Mustafić oslikala je magličasti prostor sa visokim stablima koju je umjetnica označila glazbenom „Zimskom rapsodijom“. Amira Nuhić je svojim eksponatima „Cvijeće“ i „Kale“ pokazala oblikovnu snagu akvarela. Miroslav Pilj je, pak, pokazao snagu u likovnom obliku motiva posrnulog broda, metafore kataklizme, poput Nojeve arke. Ivana Ribičić je načinila glazbenu vijornost linija koje se uzdižu do rapsodije, a potom, iz te rapsodične raskoši linija izvela, poput pupoljka dva pritajena lika i to joj je poslužilo kao opravdanje da slici ponudi naziv „Poljubac“. Marija Rupar je svoju sklonost prema crvenim cvjetovima izrazila na dva načina: na jednoj slici je jednim cvijetnim vijencem oivičila portal neke građevine, a na drugoj je predstavila razvijoreni ansambl crvenih makova. Nedim Šišić je jedan od umjetnika koji je svoju inspiraciju potražio u jednoj urbanoj aglomeraciji: u svojoj slici je predstavio grudvu crvenih krovova koji asociraju na gradsku skupinu sa zapadnih strana. Na drugoj slici je predstavio poznati prizor trebinjskog grada. Mahira Salihbegović je zastupljena sa tri eksponata i sva tri se odnose na sarajevske planinske visove. Na prvom eksponatu je prikazana visija planine Bjelašnice iz čije se stajne tačke širi pogled na prostranstvo u čijem se prvom planu povijaju vlati trave pod naletima planinskih vjetrova. Na drugoj je predstavljeno planinsko selo Lukomir, bačeno u snježnu visiju. Najzad, na trećoj slici se vidi Prokoško jezero oko koga je predstavljeno rastinje širokim tamnozelenim pjegama. Lada Sprečkić je zastupljena, kao i većina predstavljenih slikara sa dva eksponata. U prvom planu je stablo sa ogromnom krošnjom, a iza nje, iz podnožja, rađa se sunce čiji se zraci u vidu svjetlosnih mlazeva šire prostranstvom. Prizor bi bio znatno jači da su sunčevi mlazevi imali u sebi više jutarnje svjetline. Na drugoj slici su prikazane vodene kaskade koje se spuštaju niz stepenaste padine. Autorica je slici dala znakoviti naslov „Izvor vode, izvor života“. Ilonka Terzić je svoju sliku razriješila u dvije dimenzije da bi time osnažila vizualni prizor sa poljskim cvijećem, osnovnim motivom njene inspiracije. Najzad, Nina Vlašić je svoj motiv „Ulica u Vrbniku“ svela na usko vidno polje između dva zatamnjela bloka između kojih se vidi dio Vrbnika, upravo onoliko koliko je dovoljno da njena inspiracija oblikuje djelo koje bi bilo obremenjeno snažnim poetskim ushitom. Možda u tome ima i simbolike koja ozračuje cijelu likovnu manifestaciju slikara Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ kao lijepi prilog Božićnim blagdanima u ovoj godini!

Sarajevo, 28. 11. 2016.

Vojislav Vujanović