Uskrsna izložba 2009



16. travnja 2009. godine je u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku otvorena izložba slika Udruge likovnih umjetnika HKD Napredak. Izložbu je otvorio gosp. Vojislav Vujanović te dao kritički osvrt na radove.
Izložene radove i fotografije sa otvorenja izložbe možete pogledati u multimedijalnoj arhivi.


KOLORIZAM U DJELIMA UMJETNIKA HKD „NAPREDAK“

Uskrsna izložba 2009 Članovi Udruge likovnih umjetnosti HKD «Napredak» dva puta nas oblagorođuju svojim istupima pred javnošću, svojim izložbama koje vezuju za dva velika blagdana – Božić i Uskrs. Nude nam svoja djela u kojima se zrcali snaga njihove imaginacije i moć uobličenja tih imaginativnih uzleta. I, ustrajno, prate uzlaznu liniju svojih dozrijevanja pa danas, kada se nađemo pred njihovim eksponatima, imamo cjelovit ugođaj istinskih stvaralačkih moći.
Ovoga puta se na okupu našlo 39 umjetnika. To je impresivna brojka koja svjedoči da snaga okupljanja u ovoj Udruzi ne jenjava, čak, reklo bi se, da se interes širi, da Udruzi pristupaju i ljudi iz drugih sličnih udruga i da se ovdje osjećaju lagodnije, da im ova Udruga omogućuje da svojim stvaralačkim intencijama daju snažniji polet i da imaju priliku da, bar dva puta godišnje, javnosti predoče snagu svoje stvaralačke uobrazilje. U tome se ogleda i jedna od bitnih karakteristika Udruge likovnih umjetnika HKD «Napredak», njena demokratičnost i spremnost da svakome njenom članu obezbijedi jednak tretman bilo da se radi o već afirmiranim umjetnicima koji svoju djelatnost vezuju za Udrugu, bilo onima koji tek počinju svladavati likovnu abecedu. Takvom praksom mladi umjetnici brže svladavaju putanju koja ih vodi u tajne likovnih umjetnosti.
Svaki od ovih umjetnika, koji su ponudili svoje radove za Uskršnju izložbu, zavrijeđuje poseban pristup njihovom djelu, specifičnu elaboraciju njihovih umjetničkih htijenja i svojih stvaralačkih dosega, ali, za takav pristup nemamo dovoljno ni vremena, ni prostora. Stoga ćemo pokušati ukazati na neke čimbenike koji se javljaju kao generalna ocjena.
Možda su ponuđena djela za ovu izložbu, svojim umjetničkim vrijednostima, najujednačenija, nema velikih amplituda, velikih raskoraka u umjetničkim dosezima. To je prvi dojam koji se nameće dok promičemo ispred njihovih izložaka. S druge, pak, strane, nivo, do kojega dospijevaju svi ovi umjetnici jeste vrlo visok i mogao bi izdržati i mnogo strožije kriterije.
Koji su to njihovi kvaliteti?
Na prvom mjestu to je – kolorizam. Ova konstatacija podrazumijeva mnogo, a na prvom mjestu to je osobni stav u razrješavanju motiva koji se našao u središtu umjetnikove inspiracije. Oni ga uglavnom nalaze u predmetnom svijetu, ali ga u svoju sliku ne puštaju u njegovom sirovom stanju, u težnji da se njegova prirodna očitost prenese u prostor slike u svojoj neposrednoj iskaznosti u vidu impresije koja se nudi svojom prirodnom datošću. Dakako, ima među ovim eksponatima djela koja još uvijek plediraju reprezentiranju objekata iz predmetnog svijeta, motiva koji pripadaju klasičnoj formu pejsažnog slikarstva u kojem se inzistira na lokalnom bojenom tonu i nastojanju na podudarnosti slike sa njenim referentom, ali takvih eksponata je malo, pa i kod njih je primjetno nastojanje umjetnika da pronađe ključ kojim bi otvorio slobodno polje svojim interpretativnim mogućnostima pristupa motivu i stvaralačkom činu obezbijedi osobni pečat. Mnogo su češći slučajevi u kojima umjetnik, razuđenom kolorističkom skalom, pristupa reinterpretaciji motiva, referent je tek početna stavka u stvaralačkom činu i njegovim postuliranjem na slici  se razrješava znatno dublji kompleks u odnosu između vanjskog svijeta i umjetnika samog. Ostvarenim kolorizmom umjetnik razgrađuje epidermalni sloj predmetnog svijeta da bi u njegovo tkivo ugradio svoje osobno viđenje, svoje osobno poimanje samog supstancijaliteta predmetnog svijeta. Kolorizam se, dakle, pojavljuje u dvostrukom vidu: on ojačava vidno polje, čini ga reljefnijim, uzdignutim do senzacije, ali, istovremeno, on nudi produbljeno viđenje samog supstancijaliteta predmetnog svijeta.
Ovaj koloristički čin se kod ovih umjetnika pojavljuje u različitim stupnjevima. Ponekad se kolorizam zadržava u ravni ojačavanja reljefnosti viđenog i iščitavanja nečega mističnog u njegovoj pojavnosti. Navedimo samo jedan primjer: Zoran Jozić je u svoju sliku uveo motiv stabla ogoljelih grana, nadnesenog nad rijeku. Prizor je dat u sfumatu i u dvostrukoj ekpoziciji – u općem prizoru on je, novom ekspozicijom, izdvojio jedan segment da bi mu naglasio unutarnju strukturu (mada nije dovoljno iznijansirao taj čin), odredio mu onaj koloristički aspekt u kojem je umjetnik ponodio osobno viđenje prizora ugrađujući u njega i određeni mistični fon.
Na drugoj strani imamo umjetnika koji svoj kolorizam nije zatvarao u tamni slog da bi postigao određeni mistični fon, već to mistično traži u raspojasanoj bjelini koja dominira slikom. To je «Zima» Sekule Dugandžića. On gradi sliku širokih horizonata razvodeći je u nekoliko planova. U prvom planu je prizor snježne bjeline koja, u svojoj kristalizaciji, dobiva modri fon i prizor uistinu sebe uzdiže do misterija bjeline. I, da bi sve to, uistinu, podigao do tog misterija, on drugi plan oblikuje bitno drugačije: planom vlada zagasiti ton zgusnutog i zatvorenog smeđeg pigmenta da bi se dobio fon na kojem bi bjelina prvog plana dobila još više na svojoj reljefnosti. Međutim, umjetnik ne prepušta taj drugi plan proizvoljnosti u oblikovanju slike, on ga zatvara visokim planinskim vijencem i čitav prizor dobiva na svojoj zornosti, svojoj unutarnjoj konzistentnosti, a, istovremeno slika širi svoje horizonte do stepena izdržljivosti naših mogućnosti percipiranja prostora.
Do kojeg stepena dolazi do dekompozicije realno viđenog da bi se dobila nova predodžbena vizija, pokazuje nam slika Karoline Atagić. Na slici se jasno vidi ono predmetno kao polazište u stvaranju slike: to je kanjon kroz koji se provlači rijeka. Ali se umjetnica nije zadržala na prvoj impresiji koju ovaj prizor pruža. Skinuvši epidermalni sloj prizora, ona je ušla u arhipelag unutarnjih struktura, razaznala njihov međuodnos koji se rastvara valovitim linijama lirske tananosti, a onda je sve to ovila violentnim bojenim tonom da bi svoj motiv dovela do svojevrsnog misterija. Na izvjestan način, njenom se postupku približava i Ljubinka Bilić koja je svoju magijsku igru zasnovala na luku mosta na Žepi, s tim što je ona svoj misterij komponirala od plave boje okolnog prostora i kondenzirane svjetlosti kojim je ispunila luk mosta.
Karakterističan stepen u kolorističkom postupku je izvela Vjekoslava Čondrić. Ona je od svoga cvijeta odbacile sve strukturalne elemente i zadržala boju koju je u nekoliko varijanata i u nekoliko pjega rasporedila oko nevidljivog središta i dobila čisti koloristički prizor.
Najdalje je otišao Safet Begić u dekompoziciji realnog svijeta da bi stvorio sliku koja bi imala jasna određenja svijeta umjetnikova sopstva. Na njegovom platnu vlada crvena boja razdijeljena u nekoliko amorfnih oblika koje neka unutarnja sila prevodi u stanje kretanja. Slika je, zapravo, zasnovana na ekspresiji boje i jednog unutarnjeg poetskog nemira kojem umjetnik želi dati određene vrijednog umjetničkog djela.
Skrenuli smo pozornost na problematiku kolorizma kao najbitnijoj značajki koja dominira u stvaralaštvu članova Udruge likovnih umjetnika HKD «Napredak». On se pojavljuje u različitim odnosima prema svijetu predmetnog koji je još uvijek u osnovi inspiracije ovih umjetnika, ali se on stepenuje i u svojoj nutrini krećući se od lirskih pastela do istinske dramatike.
I treba, na kraju, posvetiti pažnju nekolikim eksponatima koji izlaze iz okvira standardne štafelajne slike. To je kolaž Ilonke Jasak «Ljubav» razriješen u jednom razvijorenom ritmu sa bezbroj ritmičkih jedinica datih u raznobojnim papirićima apliciranim na podlozi. Nestandardan je i eksponat Vesne Ilić «Gorsko oko» izveden na svili i skulpture Ivane Mijić i Marka Gide. Ivana Mijić je svoju skulpturu «Rađanje strasti» oblikovala u vidu stiliziranog torza sa naglašenim erotskim zonama, dok je Marko Gido ponudio svoga «Ovna», kombiniranog od granita i aluminija. Jasmina Jamak je oblikovala svoju skulpturu od ulomaka stakla koja podsjeća na skulpture od stakla Mustafe Skopljaka koje je gradio od staklenih ulomaka nastalih nakon granatiranja grada.
Slika sa sakralnim motivima ima malo. Ovamo spada slika Ladislava – Slavka Maksimovića «Triptih/Pieta».

Sarajevo, 6. 4. 2009.

Vojislav VUJANOVIĆ