USKRSNA IZLOŽBA 2011


ULU HKD NAPREDAK - USKRSNA IZLOŽBA 2011

U organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak 27.4.2011. godine je u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku otvorena uskrsna izložba Napretkove likovne udruge pod nazivom ''Govorna snaga crteža''.

Kritički osvrt na radove je dao umjetnički kritičar Vojislav Vujanović.

Izložene radove sa otvorenja izložbe možete pogledati u multimedijalnoj arhivi.

Uskrsna izložba 2011

Crtež je božanstvo likovnog govora, njegovo počelo i njegova tajna, crtež je osvjedočenje prisustva te tajne u likovnom govoru, ali i gonetanje njeno, osvješćenje svega onoga što se ugradilo u likovni govor kao njegova nepoznanica. Jedna je činjenica u svemu tome presudna: crtež nije forma, crtež omogućuje da se forma vidi. Jer, forma je vidljivi oblik sadržaja, rekli su neki umnici. Crtež nas, dakle, dovodi do viđenja forme, forma nas dovodi do sadržaja, sadržaj biva oznakovljen crtežom. Ali u ovoj magičnoj kružnici stvaranja izostavljen je još jedan elemenat iz čije energije opstojnosti zapravo sve i proistječe: to je linija. Bez razumijevanja njene djelatne tvoračke moći, svijet bi ostao nedostupan našoj svijesti, ostao nespoznat. Linija nosi u sebi potencije govorne moći i o njoj je pisano mnogo, izgovarane refleksije koje nam omogućuju da spoznamo suštinu linije i ono što nam ona predočuje u svom materijalnom aspektu. Iz studije historičara umjetnosti Daniela M. Mendelowitza doznajemo toliko o liniji da nam govor o crtežu postaje u punoj mjeri otvoren i jasan. On razlikuje nekoliko tipova linije. Za nas je zanimljiva spontana linija u čijem se biću krije „lična, vitalistička, snažna, brza, seizmografska zabilješka životnog osjećanja, svjesna i intuitivna energija umjetnika“, koja omogućuje igru improvizacije, nosi u sebi „čarovitu“ magiju slučaja, koji se upliće u stvaralački čin i bliska je ekspresionizmu, pa i nadrealističkom automatizmu.

                Linija ima i niz svojih funkcija. Jedna od njih je ona koja označava konturu i njena je funkcija da opisuje oblik, zatim kaligrafska linija koja otkriva čin gestualnosti. Linija ima i svoju psihološku karakterologiju: postoji, lirska linija, emfatička linija, koju je posebno koristio Van Gog, zatim talasasta linija, koja je prisutna u Matisovom slikarstvu i koja lako prelazi u arabesku, postoji i tzv. račvasta linija, kratka i uvijena, kojom se izražava patnja, rugoba, i nasilje. Posebno poglavlje predstavlja spiralna linija o čijoj bi suštini trebalo šire progovoriti.

Pokušao sam, bar djelomično, predstaviti fenomenologiju crteža i njegov osnovni konstitutivni elemenat – liniju, kako bi se naznačila smislenost odluke Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“ da za Uskrsne blagdane priredi izložbu crteža i time svoje članove stavi pred specifično iskušenje: da se oslobode niza pomoćnih sredstava kojima se oblikuje slika – boje, projekcije, planova itd. i da sve svoje preokupacije izraze spletom linija svedenih u kompoziciju crteža.

                Za ovogodišnju Uskrsnu izložbu svoje radove su prijavila 32 člana Udruge. I ono što se može lako primijetiti jeste činjenica da je većina članova koristila crtež kao medij, u čiju su se strukturu mogli ugrađivati i druge elemente koji su upotpunjavali zadato vizualno polje. Bilo je to, zapravo, iskušavanje samog crteža: u kojoj mjeri on može očuvati sebe kao dominantu ako se u njegov kontekst dodaju i drugi elementi. A, istovremeno, i sami umjetnici su iskušavali sebe: da provjere do koje mjere smiju ići u reduciranju standardnih elemenata u gradnji slike da bi crtež, ipak, ostao osnovna kompoziciona odredba i u artikulaciji vizualnog polja, ali i očuvanju svoje izvorne inspiracije. I jedan i drugi smjer bio je dovoljno djelotvoran da se pred gledalištem nađe niz eksponata koji su iz sebe emanirali dovoljnu ubjedljivu stvaralačku energiju i da se prihvate kao djela s kojima vrijedi uspostavljati komunikaciju i u čiju se umjetničku ubjedljivost može vjerovati. I učiniti ih dostojnim onome čemu su posvećeni!

                Ipak, nekoliko umjetnika se odvažilo da sam crtež iskoriste kao punu mjeru tvoračkog dostignuća. Jedan od tih umjetnika jeste Ilonka Jasak. To ne iznenađuje: njene slike, koje je i ranije izlagala, snažno su se oslanjale na crtež, ponekad je crtež bio toliko prisutan da su se neki njeni eksponati mogli i tretirati kao crteži. Sada je, pak, cvoj crtež oslobađala svega što je ranije ugrađivala u kontekst svoje slike, oslobodila ga svih pomoćnih sredstava i dozvolila mu da sam sebe kontekstualizira sopstvenom razuđenošću, bogatsvom odnosa linija, izvođenih tušom i točkicama, rasutim prostorom koji je postavljen i kao podloga i kao okvir u kojem je njen crtež širio svoju crtačku magičku moć.

                Slučaj Antonije Konaj još je ilustrativniji. Ona se, posljednjih godina, odrekla širokih kompozicija rađenih u ulju, i svoju imaginaciju prepustila upravo crtežu. Za osnovu svoga crteža ona uzima motiv iz prirode, njegove vizualne moći i sopstveno ushićenje koristi kao inspirativno vrelo, pročišćavajući ga vlastitim lirskim tembrom koji nosi u sebi (očituje se to i činjenicom da se ona povremeno predstavlja i svojim pjesmama), i koji prirodne datosti prevodi u svoj emotivni sklad i stvara djela naglašene arabesknosti.

                Možda je najmoćniju izražajnu snagu crtežu dao Miroslav Matić, bez obzira što se njegov crtež otjelovljuje u graničnom prostoru ilustracije i originalnog likovnog djela. Razlog se nalazi u činjenici da je u kontekstu crteža naglašeno prisutvo referenta, ambijenta, pa ipak, čistota linije, koja ne deskribira, već predmetno stilizira do krajnje njegove suštine, kada u prostoru likovnog ostaje čista poletnost linije i unutarnji njen dinamizam na koje se likovni govor slike i oslanja i prestaje da živi od predočenosti predmetnog sloja. Linije na njegovom eksponatu igraju dvostruku ulogu: one deskribiraju prostor slike, preuzet iz realnog svijeta načinom njihovog postuliranja u tom prostoru, ali, istovremeno, svedene su na sebe, isijavaju iz sebe sopstvenu suštinu da bi se oformio likovni govor.

                Iako je svome diptihu dala aluzivan naziv „Sendiment“, crtež Nine Vlašić je oslobođen bilo kakvog nanosa narativnog, gustinom linija, postavljenim u horizontalama, načinila je misterij linija koje same sebe koriste i za predstavljanje i za oblikovanje vizualne senzacije. Njena slika može buditi različite asocijacije, čak kontrapunktiranje različitih vremenskih perioda, ali, u suštini, linije same ispunjavaju vizualno polje, same konstituiraju sopstvenu predmetnost, govore sopstvenom silinom iskaznosti.

                Posebnu grupu umjetnika čine oni autori koji su svoj crtež dopunjavali izvjesnim dodatnim sredstvima, tzv. šrafurama. Crtež ostaje primaran, ali, da bi se postigao naglašeniji aspek plasticiteta, umjetnici su se koristili dodatnim elementima u kojima su se linije „udruživale“ kako bi slikani predmet bio potpunije iskazan. Takvih umjetnika je nekoliko: Elena Paolin, Natalia Salihović, Božidarka Ščerbe Haupt, Slavko Maksimović, Sadeta Karamehmedović, Amer Hadžić, Dika Karkin, Alma Vilić, Saida Milošević, Mirsada Masal. Odnos linija i šrafura je različit. Najzasićeniji eksponat šrafurama, u kome se crtež povlači u drugi plan, jeste eksponat „List“ Sadete Karamehmedović. Ona prostor između nervature lista ispunjava upravo šrafurama, reljef crteža se povlači u drugi plan da bi u prvi plan izbile plohe. oblikovane upravo šrafurama. Nešto blaže je šrafure koristila Natalia Salihović i Saida Milošević na eksponatu „Moja unuka“ i Elena Paolin na svojoj „Mrtvoj prirodi“. Tu je i eksponat Mirsade Masal koji je podignut do apstraktne kompozicije iako nosi naziv Iz ciklusa „Tikve“.

                Kod nekoliko slikara se šrafure slijevaju u kompaktnu plohu pa se vizualni aspekt postiže kontrapunktiranjem zatamnjelih i svijetlih površina. Među ovim slikarima su: Amer Hadžić, Dika Karkin, Hajrija Šorn, Alma Vilić i Slavko Maksimović. Amer Hadžić ulazi u urbani prostor i naglašava njegovu arhitektonsku čvrstinu, Hajrija Šorn razigrava svoj motiv pomoću tamnih, polutamnih i svijetlih partova da bi zimskom pejsažu sa potokom dala puni vizualni karakter, na sličan način postupa i Dika Karkin, dok Slavko Maksimović tamnom faktoru daje prevagu na slici pa time dobiva sliku zgusnute atmosfere i obezbjeđuje slici izvjesni mistički karakter koji se usaglašava sa samim motivom, Mojsijevim uzimanjem ploča sa božanskim zapovijestima.

                Grupu slikara koji se nisu odrekli bojenog faktora pa eksponati podsjećaju i na njihove eksponate rađene u ulju, mada je crtež ipak, u strukturi slike primaran. To su slikari: Adela Ambrožić Bodulović, Emina Beho, Bariša Brajnović, Josipa Bukša, Anto Martinović, Mikica Mesihović i Ivana Ribičić. Za ove eksponate bismo, možda, mogli upotrijebiti terminološki kompozit: crtež u boji.

                Nekoliko slikara su se poslužili ljudskim likom i tijelom za svoju inspiraciju. Aktove su uradili: Blanka Bosnić, Adis Lukač i Azra Račić, portret je načinila Miroslava Kaurin, a „Tri gracije“, urađene u linorezu, načinila je Jasmina Jamak. Ona je, u uproštenim linijama koje se mogu izvesti u linorezu, obradila je standardni motiv „Tri gracije“, klasični motiv likovne obrade, a Seneka ih je opisao kao nasmijane djevojke, gole, i predstavljaju tri vida plemenitosti: davanja, primanja i dobročinstva. Miroslava Kaurin se i ovog puta bavila likom mlade djevojke, sa akcentom čednosti, ali je donji dio poprsja načinila krupno izvedenom valovitom linijom, a pozadinu okomito spuštenim takođe naglašenim linijama i u sve je to smjestila djevičanski lik mlade žene. Blanka Bosnić i Azra Račić načinili su ležeće aktove. Bosnićeva je svoj akt radila u bakropisu, postavila ga na leđa i bogatim šrafurama isticala sjenke i volumene, a u prvi plan je istakla naglašene forme grudi. Akt je postavila u kosom položaju ne izlažući se potrebi naglašenih skraćenja. Azra Račić je akt postavila tek blago pomaknut ukoso od okomitog toka na njenu stajnu točku pa problem skraćenja nije u dovoljnoj mjeri proveden. Adis Lukač je načinio sjedeći akt. Linijama je stavio u zadatak da vrlo pomno prate anatomske karakteristike lika u sjedećem stavu, a budući da se radi o ženskom tijelu, anatomske karakteristike je pratila i brižnost da se u tijelu očuvaju lirski akcenti tijela kako bi se u prvom planu istakle plastične datosti ženstvenosti koje su, sa blagim nanosom boje, bliske inkarnati, načinile toplu lirsku skasku o ženskom tijelu.

                Tri crteža se ne daju svesti pod zajednički imenitelj: Karolina Atlagić je načinila crtež glave konja i sa naglašenim poznavanjem njegove anatomske građe sjenčila mu reljef do istinskog plasticiteta. S druge strane, Snježana Kostić je na poroznom papiru na kojem se razlijevao tuš, dat u dvije nijanse, naslikala kružnicu u čijoj se strukturi može iščitati zamahnuta ruka sa nožem koja se, u velikom luku, spušta na drugi dio kružnice u kojoj se razaznaju prsti druge ruke. Crtež liči na amblem ili na metaforu u kojoj kružnica poprima simboliku vječnog stanja koje je u Bibliji predstavljeno sukobom Kaina i Abela. Najzad, crtež Milice Milišić je filigranski izveden motiv sa blago točkasto nanesenom bojom koja se jedva očituje u prostoru i stvara mistiku lirskog zova koji se širi prostorom, razdijeljenim na tri plohe. To je glazbeni zov čiji su tonovi jedva čujni, ali ostavljaju iza sebe mekotu lirskih tonova glazbenih sonata.

                Ova će izložba dati svoj lijepi obol obilježavanju jednog od najvećih blagdana – Uskrsa.

Sarajevo, 18. 4. 2011.

Vojislav VUJANOVIĆ