USKRSNA IZLOŽBA 2012


Sarajevo, 12.4.2012. godine

U Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku u Sarajevu tradicionalnom uskrsnom izložbom Udruženja likovnih umjetnika HKD-a "Napredak" (ULU HKD "Napredak") u četvrtak navečer započeli su Napretkovi Uskrsni dani.
U prepunoj galeriji izloženo je 51 umjetničko djelo 39 umjetnika, članova udruženja. "Pred nama su djela 39 umjetnika različitih tematskih preokupacija, različitih poetskih usmjerenja, ali sa zajedničkim imeniteljem težnje da se uključe u ovaj ritual", kazao je na otvorenju likovni kritičar Vojislav Vujanović, autora teksta kataloga izložbe. Na otvorenju izložbe govorili su Željko Grubišić ispred HKD-a "Napredak", Snježana Idrizović ispred ULU-a HKD-a "Napredak", Vojislav Vujanović i brat Bariša ispred Galerije sv. Ante.

Veliki broj umjetnika
HKD "Napredak" svake godine organizira dvije tradicionalne izložbe obilježavajući tako dva najznačajnija katolička blagdana, Božić i Uskrs. Ove su izložbe svaki put izuzetno dobro posjećene i time pokazuju da su tradicija kojoj se svi raduju. "Vrlo je važno istaknuti da na ovoj izložbi sudjeluje veliki broj umjetnika koji su izložili djela u različitim tehnikama i stilovima. Nikada se ne orijentiramo na jednu tematiku, nego se trudimo organizirati raznovrsniju izložbu, a to je i razlog radi kojeg su naše tradicionalne izložbe tako dobro posjećene. Napredak je vrlo značajan za kulturu Hrvata u BiH kao organizacija koja njeguje tradiciju, kulturu, povijest i identitet Hrvata u BiH. Napredak zanima samo da hrvatska kultura u BiH zadrži svoj prepoznatljiv identitet, ali da u isto vrijeme postavimo i slijedimo određeni standard, a ne da to bude pod svaku cijenu", rekao je tajnik HKD-a "Napredak" Željko Grubišić.

Različite tehnike
Od 51 izloženog djela različitih tehnika najprisutnije su one pejzažnog slikarstva, iako su izložene i skulpture u različitim tehnikama kao i grafike i posteri. "Izložena su djela 39 umjetnika koja su rađena različitim tehnikama i pravcima, a izložba se sastoji od slika, skulptura, crteža, grafika i dijela rađenih u drugim tehnikama. Naša udruga ULU HKD Napredak ima čast da upravo ovom svojom izložbom otvori Uskrsne dane HKD-a 'Napredak'. Izložba nije tematska iako ima dosta radova koji se vežu uz blagdan Uskrsa. Napredak nam pomaže mnogo i uvijek su tu za nas, a mi se trudimo to uzvratiti organizirajući izložbe u sklopu ovog udruženja", rekla je Snježana Idrizović, predsjednica ULU-a HKD-a "Napredak". Izložba će biti otvorena do 30. travnja.

Piše: Ana Topić

Preuzeto sa: www.dnevni-list.ba

Izložene radove, kao i fotografije sa otvorenja izložbe možete pogledati u multimedijalnoj arhivi.

Uskrsna izložba 2012

POKLONI BLAGDANU

            Motto:
U taj čas oživi Isus ponovo...
                        Bilo je nadalje ljepše od sunca i zasjalo neviđenim sjajem
                        kao ono nekoć kod preobraženja na gori Taboru.

Dr Rudolf Vimer: Isus Krist, 1925.

            Tim sjajem oblagorođuje se ovaj blagdan. Od tog sjaja neki tajnoviti odsjaji ispunjavaju našu dušu, a kod onih, koji imaju tvoračku moć, transformira se u stvaralačku snagu, snagu koja uspijeva da svoja životna iskustva i dozrelu svoju misao, amalgamira sa tim odsjajima i oblikuje djelo koje treperi pred našim pogledom i, isto tako neviđenim treperenjem se useljava u nas, bogati nas, i čini nas ispunjenim novim spoznajama. Oni nam omogućuju da se uselimo u odsjaje božanskog sjaja koji su se začeli u trenutku Kristova uskrsnuća. Za to svoje unutarnje ispunjenje zahvaljujemo svima onima pred čijim djelom stojimo u ovom trenutku.

            Pred nama su djela 39 umjetnika različitih tematskih preokupacija, različitih poetičkih usmjerenja, ali sa zajedničkim imeniteljem težnje da se uključe u ovaj ritual. Pa što su nam oni ponudili za naše duhovno oblagorođenje?

            Jedno je očito: najveći broj eksponata zasnovan je na predmetnom kao uslovnosti za organiziranje sopstvenih iskustava i iskušenja koji su sa njihove kičice preseljeni u sliku, oblikovani u misao ili u ljepotu s kojom naš duh uspostavlja dijalog. Ali ima nekoliko eksponata koji su svoje tvoraštvo oslobađali predmetnog kao posrednika u oblikovanju slike i svodili sliku do krajnje spregnutosti, do stilizacija koje sliku oslobađaju narativnog i svode je na znak, na ono krucijalno u likovnoj zamisli. Predmetno, pored funkcije za organiziranje same slike, nosi u sebi i snagu buđenja emocija umjetnika i komunikaciju sa gledateljem i to je razlog da se umjetnici teško odriču predmetnog i ono živi punim svojim intenzitetom, zapravo, preživljava različite faze u kojima umjetnici nastoje odbaciti sliku u njenoj iskonskoj organizaciji kao štafelajno slikarstvo.

            Kod umjetnika, sa čijom se izložbom susrećemo u povodu Uskrsnih blagdana, članova Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva «Napredak», najprisutnije je pejsažno slikarstvo, bez obzira da li se pejsažni motiv koristi u svojoj panoramskoj organizaciji ili se iz prirodnog ambijenta izdvaja jedan njen elemenat – stablo, cvijet, rijeka, put. I upravo u tom segmentu se susrećemo sa eksponatima koji nas dovode do određene fascinacije.

            S tom fascinacijom se susrećemo na slici Livade slikara Sekule Dugandžića. Po svojim općim određenjima, ona spada u pejsažno slikarstvo. Motiv je satkan od elemenata koji su uzeti iz prirode: brežuljci, prekriveni šumskim rastinjem, livade, atmosfera ambijenta, horizont i nebo koje natkriljuje pejsaž. Pa ipak, inspiracija ovog umjetnika nije nalazila svoje izvorište u samom ambijentu već u nečemu drugom što njegovoj slici daje daleko složenija značenjska određenja od zbiranja neposrednih emocija. On se odmiče od puke deskripcije prizora, u tome prizoru on otkriva onaj značenjski sloj koji emociju uzdiže do erosa! Krošnje stabala prelaze u grudve zgusnutog doživljaja, postaju nad – prirodne, nad – realne, govor je zbijen, sintaksa prirodnog se rastvara do sintagmantske zasebičnosti, one se ne daju prevesti u opservaciju, opis jedne zatečene slike, svaka krošnja postaje priča za sebe, zatvorena u svome značenjskom jedinstvu, svaka je krošnja cjelina za sebe, predodžba šume se rastvorila u spektar jedinica od kojih je načinjena likovna poema, osamostaljena od svoje prirodne datosti. I, kada se počnu spuštati nizbrdicom brežuljka, u njima se razbuđuje žudnja za onim što će sresti u njegovom podnožju, u razgoropađenom erosu livade, livade koja se nudi erotskom ne samo svojim intenziviranim zelenim obiljem, prepunim plodnosti. Tu erotsku podatnost žudnji umjetnik prepoznaje u reljefu – tijela žene. U tijelu žene zemlja bubri, nabire se u svakom dijelu tijela žene, u njenim bedrima, povijenoj liniji leđa, u plasticitetu bokova, u povijenosti ruku, u nabreklosti dojki, u uspavanom licu. Pejsaž Sekule Dugandžića nije zasnovan na doživljenosti prirodnog ambijenta, već na duhovnom proživljavanju plodnosti zemlje, njene podatnosti za čin plodnosti. To je govor razbuđenog erosa koji bi htio dostići vrhunac svoga opredmećenja. To je iskonsko doživljavanje zemlje kao čina oplođenja. Do tog stepena saživljenosti zemlje i žene teško da se može sresti izvan slike Sekule Dugandžića. Zemlja i žena postaju jedno!

            Na sličan način kao Dugandžić i Saida Milošević je kontekstualizirala svoju sliku Jutro. Ova se slikarka, na vispren način, koristi poentilističkim poetičkim principom i udarom svoga kista gradi neki svoj zamišljeni arhipelag, pun vizualne zamamnosti i rasporedom elemenata od kojih je satkala svoju sliku, razlaganjem boja sa dominacijom plave i atmosferom jutarnje svjetlosti da bi načinila metaforu jutra, kako je i nazvala svoju sliku – Jutro.

            Nekoliko slikara Udruge likovnih umjetnika HKD «Napredak» poslužili su se cvijetom kao nadahnućem. Cvijet je metafora lirske predanosti u doživljavanju svijeta, raznježenosti koja prijeti da iskorači iz sfere umjetničkog govora u govor ispraznosti i spomenarskog. Tek, ako je motiv cvijeta pridonio maštovnoj razigranosti svojim razuđenim strukturama i kada se cvijet uspije prevesti u određeni misaoni kompleks, opravdava svoju svrsishodnost uvođenja u umjetnički govor. Međutim, slikaricama Udruge je cvijet poslužio tek kao modulator za postizanje visokog stepena kolorizma. Najviše je to pošlo za rukom Vjekoslavi Čondrić. Ona je, rasporedom cvijetnih krunica, načinila neku vrstu kolorističkog friza u kojem se boje razigravaju svojim intenzitetom i svojom čistotom, do istinske zamamnosti, do punine vizualnog gdje, zapravo, boja postaje nositeljem značenjskog sloja, metaforizira i nudi se svojom nepatvorenom doživljajnošću. I Ljubinka Bilić uspijeva, do izvjesne mjere, da motiv cvijeta, u svome eksponatu Poljsko cvijeće, prevede u koloritni žar, postižući to sigurnim vladanjem zahtijevnostima akvarela. I Adela Ambrošić – Bodulović pokušava da, u svojoj inspiraciji, značenjski uravnoteži i simboliku orhideje i njen specifični kolorit u svome eksponatu Orhideja. Dika Karkin je znatno ublažila bojeni naboj na svome eksponatu Divlja ruža da bi potencirala izražajnu snagu ruže u ničim neomeđenom prostoru pune slobode. Na isti način je postupila i Božidarka Scerbe Haupt i Đana Gorčić koja je, za svoju sliku Školjke iskoristila prirodnu izazovnost njenu.

            Postoji i grupa slikara koji su koristili klasičnu paradigmu pejsažnog slikarstva i svoju sliku zasnivali na isječku iz ponuđenog ambijenta i, deskribirajući sve što se useljavalo u taj «isječak», gradili svoje lirski intonirane priče o tvrđavi u Srebreniku (Antonija Konaj) ili o rijeci (Božidar Ambrožić), ili o brežuljku (Natalija Andrejeva – Salihović), ili o Bjelašnici (Ilonka Jasak), ili o brezama (Ljiljana Marić) ili o trešnjama (Mikica Mesihović), ili, jednostavno, o pejsažu kako je svoju sliku nazvala Karolina Atagić. Njima bi se, po inspirativnoj osnovi, mada drugačijeg inspirativnog usmjerenja, pridružuju i Josipa Bukša sa eksponatom Dubrava u dolini, Mirsada Masal sa slikom Kafana Tunel, Ilonka Terzić sa eksponatom Krovovi, Edina Vlašić sa eksponatom Noć, Elena Padun sa eksponatom Budva i Adnan Hozo sa eksponatom Počitelj. Svi su oni u pejsažni formativ uveli motive urbane sredine: Mirsada Masal je svoju inspiraciju našla u kafanskoj atmosferi, izdvojenoj iz šireg urbaniteta, sa «kraja svijeta», gdje se sve smirilo u svojoj izdvojenosti i svojoj samozatajnosti, dok je Adnan Hozo u svoju sliku uveo mistiku noćne atmosfere u kojoj su se predmeti životnih manifestacija ugrađivali u sliku svojim pritajenim osvjetljenjima, svojim misterijem tamnine i usnulosti. Sve se slike odlikuju kompozicionom čvrstinom, suvereno provedenom idejom, rasporedom elemenata slike, s tim da se kod Adnana Hoze domeće još jedan kvalitet: inspirativna snaga koja poprima elemente mističke ekstatičnosti, vladanjem odnosa svijetlo – tamno i gotovo virtuoznim vladanjem grafičkim datostima akvatinte. Mistični zov noći je i Edina Vlašić ugradila u svoju sliku, stavljajući u središte svoje inspiracije izvijeni luk mostarskog mosta koji se ogleda u vodenom toku ispod sebe.

            Postoji jedna grupa umjetnika čija djela nose specifična obilježja i ne mogu se smjestiti ni u jednu od grupa o čijim smo djelima već govorili. Šefik Arnautović je i ovog puta predstavio eksponatom iz njegovog ciklusa crteža, rađenim tušom, na kojem se, spletom živih linija, prikazan skelet nekadašnje arhitektonske cjeline. Boja tuša i splet linija oformljuju motiv snažne ekspresije. Marko Gido nas impresionira načinom gradnje svoga crteža. Za izvedbu njegovu on koristi – metalnu žicu. Ekspresiju postiže svladavanjem krutosti metala i prisiljavajući ga da progovori mekotom u obradi motiva. A motiv mu je – Sova. Eksponat Elde Bašović se odlikuje i samim motivom, i načinom obrade. Ona je u vizualnu kružnicu smjestila nekoliko zanimljivih psećih njuškica, svakoj našla specifičan položaj dostižući i specifičnu njihovu individualnost u kojoj se može dokučiti i izvjesna njihova karakterologija. Ima u tom njenom crtežu i izvjesne djetinje dragosti, nepatvorene igre u organizaciji slike. Nada Matla, unakrsnim postavljanjem jajolikih formi sa distingviranim bojenim tonom načinila je alegoriju kojoj je dala naziv Četiri godišnja doba. Roman Sulejmanpašić je svoju inspiraciju otjelovio u obradi mitskog motiva – Kentaura.

            Ana Kovač se, nakon dužeg izbivanja, ponovo vratila u Udrugu i za uskrsnu izložbu ponudila eksponat Bespućnost forme. Eksponat je razriješen u tamnoj gami sa dva svoja pola – donjim, statičnim, datim u nekoj vrsti posude iz koje se razvija dinamični pol prizora sa ljudskom figurom u snažnom poletu kojim se oslobađa svoje zarobljenosti i polijeću u svoja bespuća koje je umjetnica odredila i samom nazivom slike.
Miroslava Kaurin je još uvijek preokupirana bićem mlade žene. Ovog puta je svoj lik prepustila sveopćem opuštanju pa je, u skladu s tim, i nazvala svoju sliku: To popodne. Ljudskom figurom okupiran je i Jesenko Gavrić: on je načinio portret pjesnikinje Aide Gile Gavrić, dat u hiperrealističkoj poetici. Istim poetičkim postulatima se poslužio i Damir Avdić u gradnji portreta kipara Stijepe Gavrića. Sadeta Karamehmedović se zaustavila pred jednim segmentom naše bogate baštine: obradila je motiv prozora, utisnutog u širi arhitektonski kompleks zida sa izvjesnom nagriženošću preživjelim vremenom i sa širim obrubom koji se završava prelomljenim lukom.

            Ivana Ribičić ostaje vjerna svome prosedeu: ona stvara svoju sliku specifičnim tretmanom predmetnosti koje se ne odriče, predmet se odlikuje svojom oblikotvornom razuđenošću, svojim intelektualnim nabojem i korištenjem osobenih bojenih supstanci plave ljubičaste i okera. Slika je razriješena u formi krugova u čijem je središtu smješten lik žene. U cjelini, slika poprima izrazitu ikoničnu formu. Sam, pak, lik raščlanjen je na nekoliko morfoloških jedinica čija je samostalnost naglašena i distingviranim bojenim tonom. Slika u sebi spreže i vrlo naglašenu impresiju sa ekspresivnim akcentima i razuđenim vizualnim spektrom koji svoju razuđenost smiruje u, kako rekosmo, ikoničnoj formulaciji u cjelini sa korespondentnim nazivom Misao.

            Snježana Kostić i Snježana Idrizović su u cjelovitu sliku ove izložbe uveli i eksponate razrješavane u apstraktnom ključu. Snježana Kostić je u energiji duktusa, izvedenim tušem na papiru, prepoznala ekspresivnu moć osamostaljenog poteza, uzburkanost površine papira i nemir koji je izazvan unošenjem druge istine u istinu gole ravni. Snježana Idrizović je, pak, načinila kompoziciju koja se, po svojoj izražajnosti, približava radu na staklu, ali je razvijena u trodimenzijalnu kompoziciju kojoj je dala naziv Forma, dok je Snježana Kostić ostavila svoju sliku bez naslova. Posebnom formom i načinom komponiranja odlikuje se eksponat Katarine Matić – Žilić nazvan: «Korijen – maketa klupe“.

            Tri eksponata su nadahnuta religijskim sadržajem: Brat Bariša Brajnović, metodom naive i djetinjske stilizacije obradio je motiv kršćanske čistote koju je dopunio i tekstualnim dijelom koji je preveden i u naslov Molimo za mir. Slavko Ladislav Maksimović, Nestor Udruge likovnih umjetnika HKD «Napredak», iskoristio je formu tonda, korišten dosta često u srednjevjekovnoj europskoj likovnoj umjetnosti i u Renesansi, i u njega smjestio kristološki motiv Isusa skidaju sa križa. Ovaj metod je posebno koristio renesansni slikar Luca Signorelli slikajući Svetu obitelj. Središnji motiv je Slavko Maksimović postavio u naglašenoj dijagonali čije kretanje prati svjetlosni trag pa se on odvaja od pokrajnjih elemenata oplakivanja i time postigao nužnu ekspresiju u kojoj je obrađena dramatika Kristova skidanja sa križa. Motiv je prethodio samom sadržaju Blagdana kojem je izložba posvećena – Danu Uskrsnuća. Religijskom motivu, mada isposredovano, posvećen je i eksponat Mersihe Merdžanović Neka svako svoj nosi. Motiv je sveden na križ u čijoj je vertikalnoj osi upisan niz ljudskih spodoba – metaforika onoga što je stavljen u naslov eksponata.

            Ovo panoramsko sagledanja sadržaja izložbe koju Udruga likovnih umjetnika HKD «Napredak» posvećuje Uskrsnom blagdanu, završavamo eksplikacijom o kiparskom djelu Stijepe Gavrića Portret Dalile. Djelo je realizirano u kamenu. Dva izrazita kvaliteta karakteriziraju umjetnički domet ovog Gavrićeva djela – bjelina, kao izraz čednosti, koji je Stijepo Gavrić oslobodio iz kamene gromade i lirska iscizeliranost epidermalnog tkiva lika djevojčice jednom krajnje brižljivom obradom njegovom. Djevičanstvo lika je uzdignuto do blage apoteoze

            I ovog puta članovi Udruge likovnih umjetnika HKD «Napredak» nisu iznevjerili-velikom blagdan ponudili su dostajan dar!

Sarajevo, 24. 03. 2012.

Vojislav Vujanović