USKRSNA IZLOŽBA 2016


Sarajevo, 19.3.2016. godine

Izložba ULU Napredak povodom Uskrsa

Tradicionalna Uskrsna izlozba djela članova Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“ otvorena je u subotu, 19. ožujka u Galeriji Samostana Sv. Anto u Sarajevu. Na izložbi je ove godine predstavljeno 38 autora s 58 djela rađenih u različitim likovnim tehnikama.

Obraćajući se brojnim prisutnim posjetiteljima, predsjednica ULU HKD „Napredak“ Hiba Mustafić istaknula je važnost tradicije odnosno održavanja kontinuiteta Uskrsne izložbe kako za grad Sarajevo tako i za BiH, ne samo u kulturološkom nego i u opće-društvenom pogledu. Kritički osvrt na izložena djela dao je historičar umjetnosti Vojislav Vujanović koji je, uz ostalo istaknuo da je, i ove godine, ova izložba bez sumnje jedan od najvažnijih kulturnih događaja na ovim prostorima kako zbog kvalitete izloženih djela tako i zbog činjenice da je HKD „Napredak“ nastavio liniju aktivnosti na podršci likovnim stvaraocima što je i jedna od osnovnih ideja i razloga postojanja ULU HKD „NAPREDAK“. Akademski slikar i član Akademije nauka BiH fra. Petar Perica Vidić, naglasio je kako Galerija Samostana Sv. Anto tradicionalno podržava djelatnosti ULU HKD „Napredak“ te na taj način pridonosi afirmaciji djela članova Udruge i potiče ih na kreativno djelovanje. Izložbu je otvorenom proglasio veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, njegova ekscelencija Ivan Del Vechio. Uskrsna izložba djela članova Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“ bit će, kako je rečeno, u Galerijskom prostoru Samostana Sv. Anto za posjetitelje otvorena naredna dva tjedna.

Izložene radove možete pogledati na našoj Facebook stranici.

Uskrsna izložba 2016

LIKOVNE POEME ZA BLAGDAN

Redovno, godinama već, članovi Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“ održavaju svoje likovne manifestacije kojima daju dragocjeni obol Božićnim i Uskrsnim blagdanima.     ANNALE je održano u prosincu 2015. godine, a ovih dana ožujka, u čast Uskrsa, na zidnim plohama samostana Svetoga Ante izloženo je preko 50 eksponata 35 likovnih umjetnika članova Udruge. Bogat je to dar dolazećem blagdanu, dar, proistekao iz duše njihove, iz onog nemira koji se taloži u biću od spoznaja svijeta u kojem žive i za koji su vezani ne samo svojim življenjem već i onom stvaralačkom težnjom da realni svijet sublimiraju i svedu u sliku, bez obzira do kojeg će stepena uspjeti da te spoznaje prevedu u umjetničko djelo. U njihovim slikama se, najprije, uočava voljnost da svijet prevedu u umjetnost i tome treba odati dužno poštovanje.

Sa njihovih eksponata zrači duhovnost biomorfnih motiva i prizori morskih prostranstava. Lirsko dominira iz tih motiva, mekota doživljavanja prizora koji se nađu u umjetničkom vidnom polju i razumijevanja svijeta koji se sveo u cvijet, u stablo, puteljak ili aleju... I sve to se mora svesti u sveopću klauzulu: bez obzira šta umjetnik ili umjetnica slika, slika sebe i u sliku unosi svoj duhovni sadržaj.

Ženska imena znatno prevaliraju nad muškim i to je još jedna od dodatnih vrijednosti ove izložbe. Njihova imena su: Alma Vilić, Amira Nuhić, Biljana Bodul, Dika Karkin, Džana Gorčić, Emina Beho, Hiba Mustafić, Ilonka Jasak, Ilonka Terzić, Ivana Ribilić, Josipa Bukša, Katarina Matić Žilić,  Karolina Atagić, Lada Sprečkić, Ljiljana Maričić, Ljubinka Bilić, Marija Rupar, Mikica Mesihović, Mira Mladenović, Mirsada Masal, Miroslava Kaurin, Nada Matla, Nihada Galijapević, Nina Vlašić, Sadeta Karamehmedović, Saida Milošević, Snježana Kostić.

Međutim, svaka od njih drugačije oblikuje motiv koji ispunjava svojim duhovnim sadržajem, koliko to stvaralačke mogućnosti dozvoljavaju, Pri tom se i drugačijim tehnikama služe. Najviše je onih koje se služe uljem ili akrilikom na platnu ili na nekoj drugoj podlozi, neke se koriste akvarelom, dok Snježana Kostić za svoju sliku koristi svilu na rižinom papiru. Alma Vilić koristi akvarel u formuliranju svojih slika Kroz šumu i Drvored sa težnjom da u svoju sliku unese nešto od tihosti kojom bi htjela obujmiti svoj motiv, dok Amira Nuhić želi da svoje Cvijeće I i II obujmi svojom prisnošću. Njima se pridružuje i Dika Karkin, iako ona svoj motiv ne nalazi u svijetu biomorfnog nego u urbanoj sredini, prevodeći urbanitet Starog grada u svoju likovnu parabolu. Ljubinka Bilić svoju Aleju razrješava u akvarelu. Katarina Matić Žilić koristi tuš da bi svoje likovne vizije Korizme i Proljeća preobrazila u čipkaste vizije sa punom dograđenošću samog motiva. Saida Milošević je izgradila svoje vizije Vrela Bosne na dvojak način: suhim pastelom što je slici dalo naročitu magličastu mekotu, i uljem na platnu unoseći u sliku obilje svjetlost koja se amalgamirala sa proljetnjim beharom. Snježana Kostić, koristeći svilu na rižinom papiru, svojim motivima Plavi greben i Uvala tišine dala je prozračne lirske treptaje sa, takođe, čipkastim izgledom.

Hiba Mustafić oblikuje svoju Ljepotu divljine, Ilonka Jasak unosi lirske tananosti u smeđoj boji Jeseni, Josipa Bukša u svojim Morskim prizorima daje svoja raspoloženja u doživljaju jutra ili večernjeg zalaska sunca, Nada Matla se predstavila eksponatom sa motivom o dva mačeta. Biljana Bodul koristi različite motive u svoja dva eksponata: u jednom doživljava strast morskih valova koji, zapjenjeni, udaraju o morsku obalu, dok se u drugom eksponatu služi likom mlade žene da bi oblikovala alegoriju Vjesnik proljeća. Lada Sprečkić je svojoj lirskoj pletisanki dala obličje posuđeno iz Cvijetnog raskošja ili ju je izrazila kroz motiv čiji na naslov pretočila u stih: Nakon kiše izlazi sunce. Svoj poetski zanos je, pak, Ljiljana Maričić potražila u razbuktaloj bjelini cvijeta Dalija. Za svoj lirski zanos je Marija Rupar iskoristila cvijet Kale, ali izvedene iz svog prirodnog ambijenta i smještene u vazu koja je, svojim oblikom, slijedila oblik cvijeta koji je sabrala u svoj zagrljaj. Za svoj drugi eksponat iskoristila je dozrele Narove raspuklih oblina. Sadeta Karamehmedović je svoj eterični doživljaj našla u lirskoj transparenciji Pupoljka začudne oblikovnosti i u svjetlini gradske svijetiljke koja je stvarala svjetlosnu kuglu u prostoru. Bliska srodnica ovim slikarkama je i Mikica Mesihović mada je ona svoju inspiraciju potražila u širem ambijentu, u prostoru rijeke Bune i to u jednom izuzetnom trenutku, u trenutku kad je dan, kroz svoje svitanje, najavljivao svoj jutarnji zanos, pun svjetlosti. Mira Mladenović je opčarana humanitetom čovjekovim, njegovom težnjom da umornom putniku obezbijedi svježi mlaz vode koji je istjecao iz česme. Ovom eksponatu je dodala još jedan sa nazivom Cvijetna fantazija.

Nekoliko slikarki je izvršilo blagi pomak u koncipiranju svoga likovnog motiva. Miroslava Kaurin je motivu dala nešto širi prostorni zamah pa je, u skladu s tim, dala suglasan naziv Prizor. Pri tom je, u formulaciji slike, koristila pastuozniji namaz dajući slici snažnije utemeljenje u naglašenom prostoru. Istim postupkom je oblikovala i drugu sliku sa jednim limunom i tri flaše različitog oblika čime je postigla dinamičniji karakter, iako je osnovni ton možda donekle zatamnjeniji nego što sama slika zahtijeva. Emina Beho je inspirirana morem, u čiji bojeni ton ugrađuje snoviti ton beskrajnog prostranstva kojem je dala onaj plasticitet koji se formirao u njenom unutarnjem zanosu i koji se, da se poslužimo literarnim jezikom, javlja subjektom doživljaja. To je bogatstvo koji je Emina Beho unijela u sliku, i time nadilazila uobičajenu deskripciju motiva. Taj otklon od deskriptivnog primjećujemo i u drugom njenom eksponatu u kojem je Šetnja pored mora saobražena sa nadrealnošću doživljavanja. Ovoj skupini pridružujemo još nekoliko slikarki koje su izvorište svoje inspiracije potražile u drugim predmetnostima. Ilonka Terzić je zagledana u lijetove ždralova i tim njihovim letovima dala još zamamniji odnos i dodala beskrajnost u kome oni manifestiraju svoju letačku moć. Karolinu Atagić smo ranije poznavali po njenim slikama sa motivima koji su korespondirali sa metafizičkim zanosima njene misli. Sada je svoju inspiraciju spustila do predmetne prepoznatljivosti, ali sa bitnim otklonom od deskriptivnog: predmetno na njenoj slici, iako prepoznatljivo, bliži se simboličkom zagovoru egzistencijalne uzbunjenosti. U prvoj slici, rađenoj uljem na kartonu, predstavlja eruptivnu snagu unutarnjeg potresa koji iz dubine mora izbacuje kamenje, dok u drugoj slici sa istim nazivom Vrtlog, ribe postaju metaforama te uzbunjenosti.

Izdvaja se nekoliko slikarki koje su izvorište inspiracije potražile u djelima ljudskih ruku, u arhitekturi ili u djelima u kojima se očuvava dah svijeta starine, kako je Džana Gorčić i nazvala svoja dva eksponata prepoznavajući taj dah u ibricima, bakarnim sudovima u kojima se držala voda ili neka druga tečnost. Našu pažnju može obujmiti i plasticitet s kojim je oblikovala predmete svojih preokupacija. Svoju inspirativnu energiju je Mirsada Masal iskušavala na dvostrukoj likovnoj objektivizaciji sarajevske katedrale tražeći arhitektonski sklad samog pročelja ugrađenog između dva zvonika, izdignuta u azurnom plavetnilu sarajevskog svoda. Ali, da bi prizor učinila što dinamičnijim, ona se poslužila impresionističkom tehnikom u nanosu boje u stotinama bojenih pjega. Bojeni pigment je dosta zatvoren smeđim koloritom mada motiv, u cjelini, traži veću energiju svjetlosti. Nihada Galijašević je svoje estetičko promišljanje zasnovala na urbanitetu sarajevske Baščaršije, u njenom sjedinjavanju raznorodnih arhitektonskih elemenata koji su stvarali sklad njihove čudesne samjerljivosti sa davninom koja prebiva u svim urbanim elementima ove sarajevske neponovljive čevrti. Sve ih ona svodi  u jedinstvenu dimenziju doživljaja. U drugom eksponatu će i ona kao i Džana Gorčić, potražiti ljepotu u starinskom pokućstvu – u sahanima, ibricima i bakarnim tepsijama. Njoj nasuprot, Nina Vlašić je tragala za ljepotom u skučenom i, uglavnom, sjenovitom prostoru sokakaka, skrivenih u predjelima grada u koje mnogi njegovi stanovnici zalaze. Ova je umjetnica prostor idenrificirala naslovom Pogled iz Petrisove.

Ivana Ribičić je akademski slikar i revnosni profesor likovnih umjetnosti u Kiseljačkoj gimnaziji, ali je i istaknuti privrženik Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“. Ona je svoju sliku, Ples, oslobodila svake naracije, gradila je od čistih likovnih elemenata, linija, i kružnih oblika koji asociraju na oblutke, rasute prostorom slikarskog očišta, sa prepletom plavičasth i oker boja, u beskrajnoj razigranosti predočavajući motiv igre kao magičkog zanosa. Ona zna isključivo likovno misliti i tu svoju likovnu misao transponirati u apstraktnu viziju.

Među 35 zatupljenih likovnih umjetnika nalazi se osam muških imena: Šefik Arnautović, brat Bariša Brajnović, Sekula Dugandžić, Miroslav Hočevar, Siniša Knežević, Ladislav Slavko Maksimović, Anto Martinović i Nedim Šišić. Brat Bariša Brajnović je i dalje ostao privržen sakralnim motivima. Ovog puta je na slici predstavljen Krist sa ogromnim križem pod rukom, a u daljini se ukazuje sakralni objekat sa kupolom, obasjan intenzivnim sunčevim svjetlom i do njega vodi put kojim Krist korača. Slika se zove: Dođi i ti. Ladislav Slavko Maksimović je za izložbu ponudio sliku iz svoje zaostavštine na kojoj su predstavljeni radnici željezare, dok je Siniša Knežević predstavio vitko tijelo mlade žene u toaleti grimizne boje koja se, u naborima, svija oko njenog tijela, Violina je dometnut elemenat da bi se eksponatu obezbijedio lirski naziv Djevojka sa violinom. Nedim Šišić se poslužio motivom kao i Nina Vlašić: i on je svoju znatiželju usmjerio jednom odsječku sarajevskog urbaniteta, jednoj ulici, samo što njegova ulica ima svoj protok u dubinu prizora, otvorena je prema danjem svjetlu, a arhitektonski elementi odišu novijim vremenom. Drugi eksponat sa poljima lavande vidjeli smo na izložbi Annale 2015. Miroslav Hočevar se poslužio sa dva, bitno različita, motiva. Jedan ga je motiv odveo u središte složene arhitektonske cjeline koja asocira na neki od evropskih gradova, a u prvom planu je postavljen – most. Eksponat se odlikuje čvrstinom kojom je umjetnik oblikovao motiv, svakom elementu dao je dovoljno vidljiv individualitet, postavljen u prostor u kojem svaka zgrada govori širokom likovnom frazom pročelja koje je oko sebe okupio most sa nizom lukova kojima premošćuje rijeku. Drugi eksponat je svoju motiviku naslonio na široko prostranstvo mora.

I ovoga puta moramo, po artificijelnoj snazi, izdvojiti dva eksponata, slike Ante Martinovića i Sekule Dugandžića. Oba ova umjetnika, snagom svoga stvaralačkog agona, ugradila su svoje ime u povijest likovnih umjetnosti Bosne i Hercegovine: prvi je potvrdio svoje mjesto u okviru akademski obrazovanih bosanskohercegovačkih umjetnika, a drugi se svojom umjetnošću smješta među svjetski poznate stvaraoce naive. Anto Martinović je svojoj slici dao izrazito modernu fakturu: likovno polje je razdijelio na niz geometrijskih cjelina, izlomljenih linija narativnog sloja sa nadrealističkim kompozicionim rasporedom. Sam motiv je sazdan od brojnih elemenata koje on, svojom magičkom bujnošću, podiže iz morskih dubina i uvodi u likovnu kompoziciju. To je postupak koji je kod njega poznat i iz ranijih njegovih slika. I, dok je ranije svoju maštovnu igru zaustavljao u kompleksu njihovih začudnih oblika, sada je svojoj motivici dodao nove elemente: u središnjem polju slike smješten je brod u svome proputovanju preko svjetskih meridijana. U drugom polju su uzburkani valovi. Mlada žena, izrazite ljepote, u dalmatinskoj odori, ustremila je svoje oči prema brodu signirajući vječni duh dalmatinske obale – da se nada i iščekuje. Boja se odlikuje kristalnom čistotom svoga pigmenta. Slika Sekule Dugandžića je motivski kompleksna. Osnova njegove inspiracije jeste – prostranstvo. Ono dobija metafizičke dimenzije. Drugi motivacioni faktor predstavlja svijet biomorfnog koji se rasuo tim prostranstvom. On je, zapravo, nositelj onog vizualnog zanosa koji nas opčarava i u kome se koncentrira onaj estetički faktor koji i jeste povod umjetnikove inspiracije. Najzad, treći motivacioni faktor jeste stado ovaca kojim se umjetnik prepoznaje u svojoj likovnoj orbiti.

Završavamo ovaj zapis podsjećanjem na slikara Šefika Arnautovića, dugogodišnjeg člana Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u Sarajevu, koji je nedavno napustio ovaj svijet. Udruga je ostala bez svoga revnosnog člana, a slika, koju je njegova Vesna ponudila da se nađe u prostoru za obilježavanje Uskrsnog blagdana, posljednji je glas kojim se oglašava. Bojene pjege, rasute po površini podloge, oblikuju govor, štur, sveden na jedan struk sa tri rascvjetale ruže crvene, zelene i zagasito plave, ali bogatog značenja, potvrđenog i samim naslovom: Snoviđenje.

Sarajevo, 13. mart 2016.

Vojislav Vujanović