USKRSNA IZLOŽBA 2017


Sarajevo, 10.4.2017. godine

Izložba ULU Napredak povodom Uskrsa

U Maloj galeriji Franjevačkog samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, 10. travnja, otvorena tradicionalna Uskrsna izložba Udruge likovnih umjetnika Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Anto u Sarajevu. Izložbom se predstavilo 38 umjetnika s 56 radova različitih motiva i tehnika, od ulja preko akrila i pastela, pa sve do akvarela.

Dobrodošlicu prepunoj dvorani Male galerije izrazili su predsjednica Udruge Hiba Mustafić i dopredsjednik Miroslav Pilj te fra Bariša Brajnović u ime Samostana sv. Ante kao domaćina.

O predstavljenim radovima, njihovoj motivici, značenjima i značaju za likovnu scenu govorio je likovni kritičar Vojislav Vujanović, a izložbu je otvorio načelnik općine Kiseljak Mladen Mišurić Ramljak s obzirom na partnerski odnos koji Općina Kiseljak već nekoliko godina ima s Udrugom likovnih umjetnika i često je domaćina njihovih izložbi.

Izložene radove možete pogledati na našoj Facebook stranici.

Uskrsna izložba 2017

USKRSNA 2017. - IZLOŽBA ULUHKD „NAPREDAK“

Ljudskost se ne može mjeriti. Kao more! Jedna kap jeste more kao što je i čitavo morsko prostranstvo. I ljudskost je takva. I mali njegov bljesak je toliki kolko je široko nebesko plavetnilo. Taj bljesak ljudskosti njeguju umjetnici Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“. I čine to godinama, čak i desetljećima. Niko to nije mogao predvidjeti. A Udruga odolijeva svim izazovima. I traje. Traje kroz virijeme: traje neugasivi bljesak onog ljudskog koje njeguju. Godinama, pa i desetljećima. Ima u tome njihovom podvigu nečega fanatičnog, začudnog, koje se ne da potisnuti. Okupljaju se, zbore, i stvaraju, stvaraju: stvaraju svoja djela, svoje metafore ljudskog. A to ljudsko pronalaze, najčešće, u prirodi, izvorištu kojim se nadahnjuju i čije impulse transponiraju i prevode u svoje djelo, čiji jezik skladaju od začaranih linija, od oblika, kompozicionih rješenja. A, iznad svega toga, ustobočuje se na  njihovim platnima – boja. Boja se ne da ukloniti ni onda kada se čini da je nema. Kao, recimo, u crtežu ili skulpturi. Formulacije crteža stvaraju mrežu koja, u svome kontekstu i u magiji gledalaca isijavaju iz sebe neku zaumnu boju koja u nama posreduje bojeni sklad i kad nismo svjesni njegove začudnosti, njegove stvaralačke ubjedljivosti. Tim bojenim tajanstvom oni otvaraju svoju dušu, preoblikuju je u ispovijedaonicu, isijavaju iz sebe onaj fluid kojim oblagorođuju bližnje svojim duhom, svojom slikom. Svojim bićem.

Priroda je glavno obitavalište njihove inspiracije. Ali sa prirodom sadejstvuje, svojom energijom, i povijest čiji su plemeniti zasadi otjelotvoreni rukama čovjekovim. Kod nekih se zgušnjavaju i proizvode vlastite imaginacije. Priroda ima svoja izvorište: svijet biomorfnog i svijet organskog. Svijet biomorfnog se ogleda u čudesnom bogatstvu biljnog svijeta. U tome svijetu stvaratelji Udruge likovnih umjetnosti HKD „Napredak“ iz Sarajeva najčešće nalaze svoju inspiraciju. Tu su zračna prostranstva, potoci, rijeke, brežuljci, brda i planine, stabla, usamljena ili udružena u šumu. Motive, izvedene iz ambijentalnosti prirode možemo stepenovati na različite načine. Neki motivi su metodikom „predmeta“, kako bi to rekao slikar Franjo Likar, drugi su se, sa manje ili više inspiracije, približavali ili udaljavali od „predmetnog“, odnoseći se sa manje ili više analitičkim prodorom u ono skriveno, ispod vidljivog, iskustvenog.

Za motiv konja opredijelilo se nekoliko slikara. Na njihovom čelu se nalazi slikarka Karolina Atagić. Dosta dugo se njena paleta bavila motivima astralnih karaktera uzdižući se, katkad do metafizičkog. U posljednje vrijeme se, ipak, priklonila motivima, pronađenim u prirodi ili u prostoru zoomorfnog svijeta. Ovoga puta su joj motivi – konji. Međutim, ona i ove motive odmiče od čisto predmetne obrade, pokušava naći onaj kontekstualni slog kojim obogaćuje svoj motiv nekim elementima koji pokušavaju da se amalgamiraju sa neposredno iskustvenim i time daje složeni motiv, motiv u čijem se obzorju jasno raspoznaje materijalni sloj slike, ali i sloj koji se oslobodio svoje pritajenosti, skrivenosti u nutrini. Zato, u njenim konjima možemo iščitati neka značenja koji nadilaze one karakteristike koje konj nosi u sebi po prirodnoj datosti trajanja. U njenim konjima iščitavamo niz elemenata koji su podložni našem iskustvu, iščitavamo njihovu tjelesnu eleganciju, iščitavamo njihovu razigranost, njihovu poletnost. Ali bjelina, kojom je zaodjela svoje „junake“, jeste bjelina čistote kojom je ispovijedala svoju nutrinu, bjelinu koja se izdiže do vizualizacije svoje svijesti, svoga prikrivenog pamćenja, njena bjelina je maštovna uzvijorenost, bliska snu. I njihov nemir, njihov propanj, jeste simbol leta kroz vrijeme, nezaustavljivot koja ne dozvoljava da se istroši onaj „elan vital“ kojem su i filozofi poklanjali svoji pažnju. Isti životni ushit utemeljila je, u svojoj slici, i Nihada Galijašević mada je ono začudno u takvom činu pokušala naći u svojevrsnoj „karakterologiji“ svoga „junaka“ vajanjem profila njegovog sa, pomalo čudesnom usmjerenošću pogleda konja tamo kamo bi, možda, sama htjela da dosegne. Mirsada Kadribašić, vajajući glave konja, postupila je bitno drukčije: ona je težila da, kroz glavu konja, dokuči onaj poslovični mir koji se može iščitati u zaustavljivom kretanju u prostoru, ona voli zaustaviti vrijeme i podavati se kontemplaciji koja izvire iz likovne postulacije motiva. Siniša Knežević je želio demonstrirati eleganciju pokreta bića konja i njegovu prirodnost u nemiru prostora koju konj razbudi svojim pomamnim hodom. Najzad, „Konj“ Nine Vlašić, manifestira perceptualnu snagu umjetnice, razumijevanje sklada bića konja sagledanog u kompoziciji svakog dijela kojemu je dala puno obličje. I Šefko Husić je korpusu slika sa motivom konja dodao i svoga konja, ali sa sasvim drugim polazištem: svi slikari koji su se nadahnuli konjem, oslanjali su se na njegov izgled, nadahnjivali se tim njegovim izgledom i, potom, iz toga izvodili one preokupacije kojima su bili vezani svojom intimom za konja. Šefko Husić nije tražio u sebi prostore koji su se pokrenuli prisustvom konja, njegovu pažnju je zaokupljala energija koju konj posjeduje u svome biću i pokušao je naći likovna sredstva kojima bi iskazao tu energiju. U njegovoj imaginaciji konj je očuvao konture svoga obličja, očuvao je konjski propanj kao metaforu kojom se iskazivala energija konjske divlje uzvijorenosti, a zatim je spletom strijela, koje su, njiskom, izlazile kroz usta, iz uzvijorene grive, repa, iz svih dijelova tijela iz kojih su se rasprskavale strelice njegovog njiska, izbijale strelice gromovite raspomamljenosti. Taj vizualni spektar strelica su, na svoj način, podržavale i bojene pjege, ružičasta i zelena, kojim je markirano biće konja, pojačavale divljinu raspomamljene energije koja je izbijala iz njega. Možda su te bojene pjege mogle biti i intenzivnije u svome pigmentu.

Mira Mladenović je iskonski pejsažista. Ona u sebi njeguje perceptualnu snagu gledanja, uočava detalje u vizualnom polju koje joj se ukazuje i, što je posebno značajno, uvodi u sliku energiju prostornosti koja emanira iz sebe doživljajnu snagu njegovu i ubjedljivost koja opsjenjuje gledatelja. I još nešto: ona ne slika u plain – airu, ne unosi u krajolik štafelaj. Tada bi bila prisiljena da na svojoj slici otjelovljuje isječak iz posmatranog ambijenta, ovako, ona može vršiti i određene sinteze prostornih elemeneta pa se na slici mogu sresti i predmeti neposredno viđeni, ali i elementi zapamćenog koje umjetnica nosi u sebi i ugrađuje u svoje vidno polje. Tako, na njenoj slici vidimo i jedno usamljeno stablo u prvom planu, zatim vodu, preko koje se raspršio trak sunčevog odsjaja. šipražje, krajolik prekriven travom, stabla u daljini, a, nad svim tim, izdižu se planinski visovi prekriveni snijegom. I sve je to među sobom usklađeno, bez zagušenja. Na drugoj slici voda zauzima središnje mjeste, u prvom planu su dva osamljena stabla, a u pozadini je smješten šumoviti pojas. Iako je pred nama rano proljeće, Mikica Mesihović je ponudila sliku sa jesenjim motivom. Na slici je smješten ansambl stabala sa valerima žute boje prosute po improviziranoj šumskoj stazi i po još očuvanim krošnjama. Mahira Smailbegović je zainteresirana za biće masline udvostručenog stabla, da bi se postiglo imaginativno društvo. Amira Nuhić je pokazala izvrsno majstorstvo u korištenju akvarela pri oblikovanju svojih motiva – zbira cvjetova u vaznama. Latice cvjetova su široke, bogate u svome ružičastom nuđenju našem pogledu i sa svježinom koja oblagorođuje. Lada Sprečkić poslužila se Van Gogovim suncokretima, svela ih u zasićenu kružnicu i dobila svojevrstan poliptih koji oformljuju rascvjetale glave suncokreta koji, stookim otvorom svojeh zjenica izazivaju zadovoljstvo. I Alma Vilić je koristila akvarel u slikanju svojih biljnih motiva, zapravo cvijetnih buketa prenoseći na platno samo onaj čisti dojam i onu lakoću koju akvarel nudi svojim potencijama, usaglašenim sa prirodnim datostima cvjetova koje je autorka uvela u svoju sliku. Ovim slikama možemo pridružiti i sliku Nade Matle. U slici se, zapravo, nalaze dva motiva: u podnožju je smještena široka vodena ploha, a iznad nje surovi sukob olujnih oblaka.

Hiba Mustafić takođe pripada slikarima pejsažne provencije, ali se ona ne podaje neposrednim dojmovima viđenog motiva biomorfne karakterologije. Ona svoj motiv promišlja, određuje mu prostornu fakturu u onoj mjeri koliko je potrebno da se motiv i prostor usaglase na slici, prostor je biće slike ili, pak, biće slike prostoru daje ona određenja koja se moraju podrediti motivu. Sa tako osnaženom nutrinom motiva umjetnica određuje snagu udara kista sa nanošenjem boje. Boja je uvijek zgusnutija nego kod drugih pejsažnih slikara i time pomalo podsjeća na slikare starijih generacija. Udari kista ovise o dijelu koji se oslikava: lepršavi slojevi motiva su artikulirani kratkim udarima kista i u njima doživljujemo lirski sklad čvrstog pjevnog sazvučja. Podnožje motiva artikulirano je dužim udarima kista koji se nešto usporenije kreću. Slika je kontekstuirana čvrstim pigmentom zgusnute plave boje koja se blago stepenuje od zagasitog tona donjeg dijela slike do nešto razređenijeg tona prilikom slikanja sloja iznad osnovnog motiva. A on, motiv je dat u širokoj žutoj pjegi samog središnjeg motiva, motiva zgusnutog rastinja.

Ladislav Slavko Maksimović je Nestor našeg slikarstva: nedavno je obilježio svoj 92. rođendan. Ali on i dalje slika, gradi motive od prirodnih oblika koje je izmaštao u svome prostoru prebivanja, motive modelira od zapamćenih sadržaja, gradi ih po sopstvenom doživljaju zapamćenih prirodnih datosti i – te motive prožima onim što u sebi nosi neistrošenu životnu energiju. Njegove slike nose na sebi sva obilježja pejsažnog slikarstva i traženja načina kako da posvjedoči sopstveno prisutvo u tom pejsažu. I našao ga je: u sliku unosi živu ritmičku organizaciju, a preko te organizacije pušta da se naslone sunčevi zraci koji i oslikavaju Slavkovo prisustvo u slici. U blage sunčeve zrake Ladislav Slavko Maksimović transponira, bar u tajni zamišljanja, svoj hod, transponira svoju dušu, svoj osmjeh. Njemu i posvećujem ovaj zapis.

Ljubinka Bilić je, na vrstan način, iskoristila stvaralačke mogućnosti akvarela, njegovu lakoću i spontanu tananosti, prevođenje pejsažnih datosti u lirsku objekciju određenih motiva. Tom lirskom objekcijom zrače sva tri njena motiva, naročito Planinski potok čiji je tok ispunjen izlomljenim škriljcima. I Dika Karkin se poslužila akvarelom da bi oslikala svoje masline. Ljiljana Marić je slikala motiv Ilidžanske aleje očuvavajući doslovnost iskustvenog, kao i Miroslav Hočevar sa prizorom Makarske. Džana Gorčić se trudila da postigne što dostojniju podudarnost svoje slike sa njenim referentom, stvarnom česmom i stvarnim narom.

Pažnju poklanjamo djelima umjetnika u čijoj su se inspiraciji miješali prirodni i povijesni motivi, motivu na čiji je nastanak utjecala čovjekova ruka: u kamenitu strminu brda koje se spustilo do vodene ravni čovjek je utisnuo objekte svoje imaginacije, tvorbu čovjekove ruke, kamenitu gradnju čovjekove nastambe, a na udarnom mjestu je smještena derviška tekija. Sliku se nosi naziv Blagaj Vrelo bune i njen autor je Lada Sprečkić. Motiv Blagajske tekije obradila je i Sadeta Karamehmedović s tom razlikom što je bijelu boju zidova građevine i kamene blokove oko nje uzdigla do opsesivnosti. Sličan postupak je provela i slikarka Marija Rupar: ona je u svoju inspiraciju prevela Počitelj. Jednom je motiv ostavila bez atributa, dok je u drugoj slici Počitelj atribuirala sa Sahat kulom. I Siniša Knežević je, pored slike konja, ponudio sliku Počitelja, ali sa neke stajne tačke iz koje su i kuće u podnožju i sama kula dobile svoju iskošenu vizuru. Uz sliku je dodao još neke elemente čiju likovnu funkciju nisam razumio. Nihada Galijašević se trudila da, što je moguće doslovnije, oslika Baščaršiju, čak da konkretizira i vremenski trenutak, zimski period i zimsku patetiku, ali ju je slika nadjačala nudeći, iz same sebe, ljepotu koja se sama sobom nudi: razuđenost prostornog faktora Baščaršije i da od njega načini motiv za sliku, da pitoresknost baščaršijskog prostranstva preobrazi u motiv, a da sve ostalo svede na elemente te pitoresknosti. U takvom sklopu Sebilj biva vrhunac te pitoresknosti. Nedim Šišić je na specifičan način obogatio ovogodišnju uskrsnu izložnu. Za nju je ponudio četiri svoja crteža kojim je obilježio četiri sakralna objekta u Sarajevu: Begovu džamiju, Sinagogu, Katedralu i Staru pravoslavnu crkvu. Ali on nije koristio standardne likovne mogućnosti crteža da ove objekte prikaže u likovnoj preobrazbi, u linearnoj preobrazbi izabranih motiva. On je krenuo od čvrstih arhitektonskih određenja pokazujući izuzetne sposobnosti viđenja objekata svojih inspiracija. I – da je stao na tome, načinio bi jednu vjernu kopiju arhitektonskih objekata. Međutim, on je na sasvim drugi način koristio linije: svaku plohu objekata svoje inspiracije on je zasitio iskidanim crtovljem, načinio arabesku i plohu pretvarao u igru kratkih linija koje su, najprije, asocirale na građevne elemente (kamen ili cigle), a onda se crtovlje preselilo u naše doživljajno polje, preobrazilo u doživljaj. Na sličan način je postupila i Katarina Matić Žilić: ona je motiv Ramska kuća radila prepletom kratkih crta, rađenih tušem, razvodeći plohe građevine u široke arabeske, pune razdragane igre. Suvada Šaćiragić je svoju invenciju usredsredila upravo povijesnom činu: ona je slikala ruševine Grada Hercega Stjepana pobuđujući u nama još očuvane odjeke njegovog vremena i njegove prisutnosti. Na drugoj slici Suada je, mekotom svoje duše, ponovo proživjela onu ljepotu koju je Gradska kuća (Vijećnica), svojom razuđenom vertikalom, pronosila kroz prostor i vrijeme.

Emina Beho svoju inspiraciju poklanja veličanstvu mediteranske svjetlosti koja svoju uznositost manifestira na čistim zidnim plohama isijavajući iz sebe lirski govor plavo – magličastih tonova. Snježana Kostić koristi neuobičajen materijal za svoju sliku: svilu na rižinom papiru i dobija specifičan odsjaj, pomalo zagonetan, sliku u gami bjeličastih ozračja, budeći u nama odsjaj egzotičnog mada je ponudila smiren, asocijativan naziv „Prašuma“. Ilonka Jasak gradi sliku oslobođenu predmetnog sloja i treće dimenzije. Jedino sredstvo koje koristi jeste – boja. Boja koja se širi prostorom slike i oblikuje igru bojenih nijansi koje se šire u beskraj i za sobom ostavljaju ničim nezamućenu liriku kojoj i ne može naći ime pa sliku ostavlja bez naziva. Predmet je iz svoje slike otklonila i Mirsada Masal. Razlika je u tome što je površinu slike razdijelila na nekoliko plavo žutih zona, protkanim nekim imaginarnim linijama i  time razigrala svoj motiv, u skladu sa nazivom „Improvizacija“. Ilonka Terzić je, svojim eksponatom – košarom punom grožđa i još nekog voća – pokušala oslikati zadovoljstvo trenutka pred kojim se našla. Na slici Miroslave Kaurin susrećemo dva graciozna ženska lika, dvije kaćiperke sa šeširima širokih oboda ali kojima je skrila lice da težinu svoga iskaza potraži na njihovoj gracioznosti i bojenoj alternaciji plavo – bijelog odnosa. Svojom svježinom i bojenim skladom oglašavaju se dva eksponata Alise Teletović, rađeni tehnikom naive gradeći forme koje ne poštuje proporcije već u prvi plan ističe ono što je osnova preokupacij umjetnice. Na Alisinim slikama posebno su izražajne oči djevojčica pune sjaja, okružene djetinjim licem uz stablo sa suncem. Druga slika se odlikuje bojenim raskošjem.

Blagotvorno je, na izložbi, sresti djela Sekule Dugandžića. On je samosvojan. Neponovljiv. Ne slijedi nikoga. Čak i u poetici naive, kojoj se priklonio, našao je vlastiti put ne slijedeći ni pripadnika Hlebinske škole, ni čuvenog Croatu. On slijedi sebe i svome hodu pronalazi onu mjeru u kojoj možemo samo njega prepoznati. Nalazi inspiraciju u svome prapodobiju i od materijala koji tamo pronalazi za svoju priču, slika bajku, bajku čijom melodikom oblagorođuje nas. Oblagorođuje onim što u tom prapodobiju pronalazi kao ljepotu. Jedna se bajka zove Vršaj a druga Motiv sa sela. Za podlogu on koristi lesonit, a za realizaciju slike uljene boje.
U korpusu nadahnuća, dvoje slikara su se obreli u sferi religioznih nadahnuća. Tu nas, gotovo od početka, prati Bariša Brajnović svojim likovnim krokijima, nadahnut kristološkim motivima, rađenim, uglavnom, kombinovanom tehnikom. On se koristi stilizacijama, bez metaforike, inspiriran samim činom posvećenja, stavljajući uvijek Krista u središte zbivanja. Josipa Bukša, pak, pokušala je prodrijeti u središte našeg posvećenja, gustom metaforikom i u nešto zamagljenom bojenom slogu, apostrofirajući dva momenta: Pokajanje i Veselje uskrsnuća. Radovi su izvođeni bojenim tušom.

Dva eksponata treba posebno istaknuti. To su eksponati Ivane Ribičić i Ante Martinovića. Iako bitno drugačijim metodama, ovim umjetnicima je polazište isto – glazba. Ivana Ribičić ispisuje glazbenu partituru čijim se sinusoidama kreću melodijski skladovi poneseni bojenim tonovima pastelne mekote i zvučnosti koja se očitovala prepletom melodijskih linija. U središtu motiva naziru se glavice ženskih likova, poput pupoljaka iako je moguće da su se glavice pojavile bez htijenja umjetnice, u zanosu oslikavanja melodijskih linija. Slika Ante Martinovića rađena je kubističkom metodom, motiv je rastvoren na brojne segmente u čijem se središtu doslućuje mlada žena sa izvođenjem neke glazbene partiture. Izvođenu melodiju slikar je prevodio u koloplet melodijskih objekcija koji se obvijaju oko glazbenika, opredmećeni u određene geometrijske forme. Njihovu oblikotvornost je umjetnik iskoristio da im da bojeni karakter intenzivnih bojenih skladova, pa se slika u cjelini nudi koloritnošću koja nas opsjenjuje.

Na izložbi se, među 56 djela od 38 umjetnika, našla samo jedna skulptura. Autor je Tomas Perić i naslov joj je Krist dobri pastir. Rađen je u terakoti, sa hodom pustinjaka ogrnut plaštom sa bogatstvom nabora koji se svijaju oko tijela. Lice je malo zaokruženo i nema na sebi insignija ispošćenosti.

Sarajevo, 27. 03 2017.

Vojislav VUJANOVIĆ